Ne mogu da govorim o Kurosavi, a da ne pomenem majku koja me je naučila dvije važne i beskorisne stvari u životu: da gledam filmove i da čitam knjige. Kurosavu i moju majku povezuje roman Dostojevskog Idiot – kako postati i ostati dobar čovjek, bez obzira na to što vas to neće učiniti srećnim. Sam Kurosava o tome je jednom rekao: “Snimam filmove da bih otkrio zbog čega ljudi ne mogu biti srećni i zbog čega ne mogu biti srećni zajedno.” Od svih filmova koje je napravio, a mnogi su bili priznatiji i popularniji, najviše je volio Idiota (Hakuči) – snimljen 1955.
Akira Kurosava je sedmo dijete strogog japanskog oficira, porijeklom iz stare samurajske porodice. Još od školskih dana, prema svjedočenjima njegovih školskih drugova, pokazuje karakteristike jakog vođe: osjećajan, stabilan, iskren, odgovoran, hrabar i vrijedan. Studirao je zapadnu umjetnost, književnost i političku filozofiju. Od početka do kraja, bio je ljevičar, humanista i veliki poštovalac prirode.
Voljeli su ga moji omiljeni reditelji: Bergman i Tarkovski (šta ću, stara sam). ?
Od Tarkovskog je, vjerovatno, preuzeo lajt-motiv kiše koji se često provlači kroz njegove filmove. Kažu da je Tarkovski pod njegovim uticajem snimio Stalkera – hvala mu zbog toga. i još vele da je Tarkovski, kad su se sreli na snimanju filma Dersu Uzala (jedini njegov film koji je dobio Oskara), pripit, zapjevao temu iz filma Sedam veličanstvenih – da, da – iz tog filma, a ne iz Sedam samuraja.
Kad smo već kod Rusa, vrijedno je pomena da su najmanje četiri njegova filma nastala prema ruskom literarnom predlošku: pored pomenutog Idiota, Ikiru (Živjeti), prema Tolstojevoj noveli Smrt Ivana Iljiča, Donzoko (Na dnu), prema djelu Maksima Gorkog, i Dersu Uzala, prema memoarima ruskog istraživača Vladimira Arsenieva.
On sam je, kada su mu prigovarali da je previše zapadnjački orijentisan, odgovarao da koristi elemente zapadne kulture da bi promovisao japansku – da lakše privuče pažnju japanske mladeži.
Osnovni motivi u njegovim filmovima:
1) Odnos učitelj-učenik tj. motiv obrazovanja, kao formiranje čovjeka kroz taj odnos. Po svojoj prirodi, obrazovanje je nasilno, jer čovjeka izbacuje iz svakodnevice i prisiljava ga da se mijenja. No, nije učitelj taj koji je inicijator promjena, već učenik – sasvim istočnjački, učitelj se, prema Kurosavi, javlja kada je učenik spreman na promjenu.
U tom smislu, sasvim aristotelovski, Kurosava formiranje karaktera stavlja u službu stvaranja umjetnosti.
Uvijek se radije oslanjao na karaktere i pozadinu nego na dijaloge da bi ispričao svoju priču. Neki tvrde da tajna virtuoznosti njegove režije leži u montaži.
Radnja prvog Kurosavinog igranog filma pokrenuta je ovim motivom.
Filmovi na ovu temu:
Saga o džudou I i II – 1943. i 1945.
Uzalud ja učenicima govorim da čovjek sam mora brinuti o sebi, sam odlučuje koliko će naučiti. Učitelj je samo vodič, a ne krčag iz kojeg se znanje izliva u šuplju glavu. Veoma je zanimljiva scena u kojoj glavni junak sam pere svoj veš u momentu kada se pojavljuje glavni negativac – obrnuta scena je nezamisliva u Kurosavinom svijetu. Something to think about!
Snaga dolazi kroz nježnost, a samopoštovanje kroz poštovanje drugih ljudi i svijeta oko sebe – ovaj postulat Kurosava razvija kroz sve svoje filmove.
Dersu Uzala – 1975.
Film je sniman u Sibiru. Oda prirodi. U vezi sa ovim, citiraću Kurosavinu izjavu iz njegovog autobiografskog dokumentarca Snovi:
“Ljudi su danas zaboravili da su zapravo samo dio prirode. Ipak, oni uništavaju prirodu od koje zavise naši životi. Oni uvijek misle da mogu napraviti nešto bolje. Pogotovo naučnici. Oni mogu biti pametni, ali većina ne razumije srce prirode. Oni samo izmišljaju ono što, na kraju, ljude čini nesretnima. Ipak, oni su tako ponosni na svoje izume. Što je još gore, većina ljudi, previše je ponosna na nauku. Oni nauku doživljavaju kao čudo. Oni joj se klanjaju i ne znajući da tako gube svoju prirodu. Oni ne vide da će propasti. Najvažnije stvari za ljudska bića su čisti vazduh i čista voda.”
Madadajo (Još ne) – 1983.
Ne bez razloga, prvi i posljednji Kurosavin igrani film bave se odnosom učitelj-učenik, s tim što je ovdje, kako i dolikuje starosti, akcenat na učitelju. Glavnog junaka čak i supruga oslovljava sa “sensei” – učitelj. Film je posthumno realizovan i predstavlja svojevrstan Kurosavin testament, posljednju poruku. “Evo o čemu sam sve vrijeme govorio”, poručuje nam stari majstor…
Ovaj film nas ponovo vraća na početak i na naslov ovog teksta: Idiot, kako ga predstavio Kurosava je savršeno moralan čovjek. Kakav je pravi učitelj? Da li je moguće biti savršeno moralno ispravan i kao takav, idealan uzor?
2) U njegovim je filmovima često prisutan i motiv nasilja koji na Zapadu proizvodi čitav talas filmova koji stvaraju pravac tzv. “estetike nasilja” – Sem Pekinpo, Serđo Leone, Artur Pen, Kventin Tarantino, Robert Rodrigez, Ridli Skot, Džordž Lukas, Oliver Stoun, Brajan De Palma, Hauard Hoks… Pitanje je koliko su ovi reditelji razvili osnovno Kurosavino pitanje: zbog čega ljudi ne mogu bolje funkcionisati zajedno?
Od prvog do poslednjeg filma, nasilje ima svoju ulogu u Kurosavinim filmovima, bilo da je u pitanju nasilje čovjeka nad sobom, nad drugim čovjekom, ili nasilje nad prirodom samom ili, pak, nasilje prirode i same sudbine, nad čovjekom.
Koristio je elemente starih američkih vesterna da bi naglasio tamnu, mračnu stranu ljudske prirode.
U njegovim filmovima nema iskonskog zla – negativci su uvijek prikazani sa dozom saosjećanja i razumijevanja.
3) Ideal “Peaceful Warrior” – Bušido – samurajski kodeks nesebične službe drugima, kao mogući odgovor na nasilnost koji se provlači kroz sve njegove filmove.
Najpoznatiji film prema ovom motivu: Sedam samuraja
Nevjerovatno je, ali ovaj je film jedan od najdužih filmova u istoriji kinematografije (zanemarimo Rat i Mir Sergeja Bondarčuka – i taj se, by the way, družio sa Kurosavom). Originalna verzija traje tri sata i dvadeset sedam minuta. Na ovaj podatak sam slučajno naišla, jer, uvijek sam uživala gledajući ovaj film, što nije nimalo čudno s obzirom na način na koji je sniman. Kurosava je koristio više kamera, slow-motion u scenama borbe čime je dočaravao dramatičnost određenih scena, a karakteri glavnih junaka izvajani su do filigranske preciznosti i bez upotrebe suvišnih dijaloga –mi zapadnjaci smo logoreični, film ove dužine snimljen na Zapadu, smorio bi nas sa pričom.
Kurosava je bio zainteresovan za džudo i mačevanje – nikada nije ulazio u razloge sukoba, nikada nije pitao: “Zašto?”, već: “Kako?” Jer, on je bio zainteresovan za karaktere ljudi, borba je uvijek borba, bez obzira na mjesto i uzroke, ono što je zaista važno jesu oni koji se bore. Tjelesna borba je samo izraz duhovne, a njen rezultat je preobražaj…
Same scene borbe u njegovim filmovima počinju savršenom nepokretnošću učesnika, što je samo uvod i način da se naglasi pokret koji je u njegovim filmovima doveden do virtuoznosti.
Amerikanci su snimili svoju verziju ovog filma pod nazivom Sedam veličanstvenih – možda ću zvučati kao jeretik, ali meni je to prilično dosadan, čak i politički problematičan film. Slično mislim i o američkom rimejku Rašomona – ni Pol Njumen ga nije mogao spasiti.
No, kada su u pitanju rimejk verzije (ne znam da li je ovdje to pravi izraz, zbog pravnog spora koji se oko toga vodio) Kurosavinih filmova u režiji Serđa Leonea, svaka čast! Ipak je Klint Istvud svevremena faca. ?
4) Subverzivni erotetički model režije, posebno naglašen u kultnom ostvarenju Rašomon – igra pitanja i odgovora koja nema razrješenja, relativizacija percepcije stvarnosti i istine. Ništa vam ne mogu pomoći, morate pogledati film. ?
5) Kontrast tišine i zvuka – posljednji motiv koji otkriva tajnu Kurosavine režije.
Ovaj motiv posebno je prisutan u njegovim adaptacijama Šekspira:
Kumonosu jo (Krvavi presto) – adaptacija Magbeta iz 1958. godine
Tišina je ovdje suprotstavljena prirodnim zvucima: topotu kopita, kao izrazu potisnutih ambicija, rata, haosa i nasilja, grmljavini koja najavljuje kosmičku pravdu i propast glavnih junaka.
Ran (Haos) – adaptacija Kralja Lira iz 1985. ali smještena u budistički kontekst. Sam Kurosava je tvrdio da Šekspirovo djelo nije presudno uticalo na stvaranje scenarija, već stvarni događaj iz japanske istorije. Iako neki u ovom filmu vide nihilističku crtu, meni se čini da je Kurosavin humanizam i ovdje dominantan. Čovjek je sam odgovoran za svoje postupke, pa time i za svoju sudbinu – tome u prilog govori i jedna od završnih scena u filmu – ode Budina ikonica u provaliju…
Gluma je ovdje naglašena, u stilu Brehtovog pozorišta novih formi – namjerno se stvara distanca i gledatelju se onemogućava identifikacija sa likovima. Film izgleda kao slikarsko platno. Scene rata iz ovog filma mnogi smatraju najbolje režiranim scenama u istoriji filma. Zašto je to tako – pogledaj gore. Kurosava je bio i ostao slikar i filozof.
Kad smo kod režije – nikada nije dobio oskara kao reditelj.
Od filmova nastalih pod njegovim uticajem – moji omiljeni su:
Blade Runner – opet ta kiša! Reditelj primjenjuje isti kontrast tišine i zvuka, nepokretnosti i pokreta, karakterističnih za Kurosavine filmove. Pitanje koje postavlja Rutger Hauer u kultnoj sceni borbe na kiši, o suštini humanosti, samo je zapadnjačka verzija Kurosavinog ključnog imperativa: biti čovjek! Interesantno je da je Filip K. Dik, autor romana prema kojem je film nastao, napisao djelo Čovjek u visokom dvorcu gdje, kao u iskrivljenom ogledalu Kurosavinih poruka, obrađuje i karakter japanske kulture.
Last Man Standing – ko kaže da Brus Vilis nije dobar glumac?! Najbolja zapadna inkarnacija Kurosavinih usamljenih samuraja… Iako je ovo rimejk Jodžimba, kao i neki drugi filmovi koje ću ovdje pomenuti, ja ga stavljam na drugo mjesto.
Biutiful – rimejk Kurosavinog Ikirua i Inarituov prvi Oskar.
Millers Crossing – iako se ova crnohumorna komedija u prvi mah svodi na još jedan rimejk Kurosavinog Jodžimba, u ovom filmu prisutna je i tema bildungs – romana, priče o sazrijevanju, karakteristične za njegov opus.
Star Wars – neki dijelovi ove beskonačne priče neodoljivo podsjećaju na Kurosavino djelo.
The Man with no Face – trilogija (A Fistful of Dollars, For a Dollar More, The Good, The Bad, The Ugly), ovdje preostaje još samo da odzviždimo Morikoneovu temu…
Hana Malinovska