ALHEMIJA MAGLE
Ipak sam oprostio izgladnelom Suncu.
Danas je opet izdalo naše senke,
samo da bi nebo još jednom
moglo da zagrli pomodrelu zemlju.
Bilo te je lepo pronaći
tako zalutalu u magli.
Mogao sam te tada lako otkriti
kao nekada davno po prvi put.
Istina je, mene stalno prati neka luda sreća.
Jer kada si jutros pošla po plavetnilo,
bogovi su stvorili ravnicu,
da se na njoj sve otkrije.
Volim što mi govoriš u stihovima,
drugačije ne bih razumeo
da je sva ova magla duša zemlje
i konačan preporod naših smrtnih tela.
Koliko sam samo puta zasmetao njenoj tišini…
Umor takvih bledih vidika
otkrio mi je tek nekoliko izgubljenih pitanja
o psima lutalicama
i nekim prastarim obredima.
Zagonetke i odgovori,
na koje bih inače prosto slegnuo ramenima,
danas su brisali sve međe polutame i polusna.
Sve one moje snažne i teško progutane reči,
tajno su uvećavale moju glad.
Glad za tvojim večernjim osmehom,
svim nežnostima prvog mraza
i nenačetih tišina.
I konačno, sada je beskraj pred nama.
U čuđenju svedočimo
o probuđenoj ljubavi zemlje i neba,
rastočenoj u magli – kao alhemiji samo jedne suze
njihovog stalnog nedostajanja.
PRAPOSTOJBINA SUNCA
Tražio sam istok.
Zbog svih naših zabluda što miluju mi grlo.
Neba razapetog između četiri oka.
Kad uhvatiš mu pogled,
čitavo ti sunce nekako u oko čučne,
pa iz njega poteče svet,
negovan između pustoši i nesna.
Tražio sam onaj pusti istok.
Nekada smo samo tamo hodali.
Nestajući zajedno
s poslednjim ostacima stvrdnutih livada
uraslih u naše neistrošene pete.
Vetar sad kotrlja staro sunce.
U stisak sklupčano sušilo se leto.
Naše bose senke navlače duge rukave.
Odavno mi noge nemaju dovoljno očiju
da zaklope onaj stari izlokani drum.
Bilo je možda i previše seoba.
Ali ne bi me bio strah.
Uživao bih da te vodim
gde još uvek kao toplu narandžu
deca noktima načinju dan.
Tražio sam istok.
Zauvek tamo s tobom da se budim.
Tamo prapostojimo,
kao geometrija svetlosti koja se rađa
i onaj suludi arhetip
zajedničkog, osunčanog lutanja.
ARABESKA O TIŠINI
Govorila si mi.
O pomirenju s vetrom,
vezana ravnicom.
Dok sam na raskršću još neko vreme
prikivao svoje isprane,
ukopane stope.
Činilo mi se,
u zamornom preplitanju onog drevnog
i nama nepoznatog,
da je ovde svako od nas
po hiljadu puta umirao.
Hteo sam da vidim primirje boja,
šumu razvučenu u beskraj
i sačuvano nebo ove divlje,
nama drevne noći.
U igri kontrasta, u kojoj čovek
uvek postaje zabranjeno voće,
vreme smo potapali u pesak
i stvorili oko nas pustinju
bez ijedne oaze samoće.