GUBITAK
Sve siromašniji dobrim ljudima,
posrćemo kratkim zaprepašćenjima
kao po kamenitoj plaži zadatoj
jeftinim letovanjem.
No, blizina vode potire sve: i već
čitamo vesti sa naslovnica dok
idemo na ručak, umoreni plivanjem,
poput sna koji drugi prepričavaju ili
prisvajaju, u osmehu, ničim vezanim
za sreću, za šalu, za ljubav kad golica.
Ako se osećaj praznine i pretače
u nemir pri sečenju ribe, u strah pred
budućim, neko će već ponuditi čašu piva,
neko će već uočiti frajera u kupaćem, jeftinu
pljeskavicu s pomfritom, i to će biti sasvim
dovoljno da se rupa ispuni razbibrigom.
Samo s tišine na tišinu odnekud iskoče
po koje zaboravljene oči, karijes što
kratko zasmeta sladoledu, i začuđeno
gledamo, povremeno grčeći kapke, sebe
u njima, iščezlim pred svetom,
koji nas se odavno ne tiče.
I OTIŠLA SAM TO DA VIDIM
Grad sveden na tvrđavu što propada
pred narodom, kao i nad njim, zemlju
opterećenu gomilom oblika ruku majstora,
krvotokom bršljana što udomljava guštere
na kamenu sa jednom preostalom svrhom –
razlog više za odabir destinacije, razglednica
na polici turističke agencije, odmorište
za mušicu i alibi za zabrinute roditelje
u drugom mestu, sa drugim kamenim zidinama.
I koliko god da se upinjem da izrežiram
život, film stvoren po modelu saznanja
što sigurno iskače iz dokumenata i arhiva,
u mom pogledu ostaje samo propadljiva
forma jednog postojanja koje me se ne tiče
više od istrčanih krugova mladića sa
slušalicama, zatvorenog u sopstveni
napor tela da u nečemu nađe svrhu.
I otišla sam to da vidim – meru onog
što me ne dotiče, oblik koji neće oživeti
ni pesmu ni pticu, prostor u koji ću
smestiti ravnodušnost da slučajno ne izleti
van sebe, i prodiše u realnosti tela kao
neželjeno dete. I da osetim – neću još
dugo moći da sakrijem ovaj grad od nasrtljivih
fotografa koji u reči hvataju samo ono
od čega najviše strahujem.
POTRAGA ZA MOREM
O, sve slobode sveta, za jednu čašu vode,
i mene u njoj pri vrhu. Svetlost u zenici
da se razlije u grane kapilara, malih reka,
što s univerzumom prste drže u šaci.
Još jedna žeđ neutoljena suši stablo
u zjapi, a ono tamnije lista bez znanja
da voda iz njega hlapi. Dok rosa pod njim
blista. Šum smrti ne žubori, ljubljeno
se, ko i piće, za grlo lako hvata i sjuri
u srce. Ali žuri da poplavi biće
i presahne, čim grgoljenje zaboli.
O, sve pesme sveta, za plutanje u reci
zaborava. Tamni virovi jezera u leto,
varljiva sreća kupača. I jedna hladna
svetlost pri ropcu, oštrica mača
što razdvaja Hajnea od Lorelaj,
izgubi značaj ta slika i sve što nije
zemlji blisko, za jednu smrt dalje biva,
od onoga što u meni pliva i bori se
da nadjača vezu sa tobom, telom, sa snom
ispod pokrivača. Sa jednom rečju
što nejasna tone.
O, sva disanja pluća, za jedno more,
koje će po našim životima teći, večno,
kao oblik memorije, preteći talasi
svega što jesmo dok stojeći umivamo
lica jutrom i, sporije, otvaramo kapke
da vidimo refleksiju sebe i zaboravimo
naše oči, tok onog što se voli.
O, sve moje reči, za to more, jednom,
čudom ili lažju rasečeno ko jabuka
sred vrata, što lako guta telo, sve
moje reči, za kap što svedoči celost
i obnavljanje života. Svetlost.
Aleksandra Batanić