Aleksandra Vujisić – pesme

USTA PUNA JORGOVANA

Usta puna jorgovana
liječe se od poganih riječi
koje sam nizala pod
izgovorom slomljenog
proljeća,
o kako liječi
sjećanje na nanizane dane,
teške i šarene –
jesam li danas drugačija,
je li kletva moja ili svačija,
dokle se riječi pjene?

Usta puna jorgovana,
ne mogu od ljepote
da progovorim opet,
eto čupam latice
voli me, ne voli me,
razapni me, ne boli me,
jako se plašim nove krilatice.

Usta puna jorgovana,
sve miriše na ćutanja,
koja su morala da zagrle
bolove, na lutanja,
na jutra što umiru i noći što hrle,
ne sjećam se da sam cvjetova ubrala,
šarenom sjećanju snove sam ukrala,
ne boli me,
ne voli me.

Usta puna jorgovana,
kao cvijeće kad procvjeta na grobu,
život nad pepelom, prašina prašini,
buket omiljenom robu
i zakletva najdražoj tišini.
Usta puna jorgovana,
zamisli da te tražim
pod cvijetom,
rasvjetalim paklom,
sprženim svijetom.

Usta puna jorgovana,
ne mogu od ljepote
da progovorim opet,
eto čupam latice
voli me, ne voli me,
razapni me, ne boli me,
jako se plašim nove krilatice.

 

ZA DALEKA PUTOVANJA

Ti ne znaš šta volim ni koliko puta
se dnevno pije otrov protiv bolova.
Ti ne znaš kako se lako zaboravlja
na vrijeme, tu oko okruglih stolova.

Sve što je ikad čekalo tebe pošlo
je u nove pobjede, teške –
mašući istinom, kajanjem, bolom,
krenulo je dalje bez greške.

I nije se okrenulo na prstima,
na srcu, oko ose i na peti –
prošlo je tiho noseći očaj
ka dalekoj, sasvim tuđoj planeti.

 

KAD BIH MOGLA

Kad bih mogla tek tako da napišem
pjesmu – sigurno bi bila o tebi.
Pisala bih satima, možda bih bila žedna
i nenaspavana i željna muzike,
možda bih promrzla ili bi mi trnulo
cijelo biće
– a možda bih se stopila sva sa sjećanjem i
ponovo sastavila raspukle komadiće.

Kad bih mogla tek tako da naslikam
pejzaž – sjetila bih se nepreglednih suncokreta;
i mora biti dobro i mora biti sjajno –
ili bi možda išlo ovako: ulje na platnu
– sklanjaš mi pramen kose s lica nehajno.

Kad bih mogla tek tako da ćutim,
o svemu onome što najčešće slutim,
tako bih čarobno ćutala za tebe –
ili bi možda išlo ovako: čin treći –
ćutim za sebe, ćutim za sebe.

Aleksadra Vujisić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.