PREDOSJEĆAJ
Cvrkuti ptica
budili su
umorna lica
stanovnika
ovog grada.
Još jedan običan
radni dan…
Sunce
i pokoji oblačak
šetali su
Vilsonovim.
Vraga mu,
šta mu je?
Bol steže u grudima.
Val nepoznate energije…
Melanholija
ubija mirise
martovskog jutra.
Vrijeme se zaustavlja,
slike izgubljenosti nestaju,
duša se vraća u
stvarnosno cirkulisanje.
Razbijeni gerber pored kreveta…
Čudni znakovi…
Preskačem ustaljen
sistem jutra vasione.
Odlazim u kupovinu.
Pažnju obuzima poštansko sanduče.
Kao da me neka sjena
u bijelom prati,
tjera me,
crpi,
na kraju,
pustio sam joj se.
Uzima ruku
i otvara vratanca.
Kaže da moram
uzeti bijele koverte.
Tragajući za njima,
u maloj ćeliji
zarobljen bijaše
samo jedan telegram.
„… od sada će se družiti
sa anđelima,
negdje daleko…“
Moj dan se završio.
***
Iz čamca ljubavi
iskrcavaju se sjećanja
na obalu pustih
maštarija.
Hladna jutra,
čekanja,
čarobni pogledi straha i strasti
u snježnim dvorima…
Poj vrabaca,
vijenac tratinčica u kosi
i jagode u čokoladi.
Opojni mirisi dunja,
tvoj ples na
depresivnoj kiši.
Slavila si svaku kapljicu.
Sada si daleko,
znam,
ne mogu te vratiti.
Ostao je spomenar
pored ugasle svijeće
i na pola ispijene čaše
bolnog vina.
Otvoren je, pogledaj.
Možda ćeš se sjetiti
trenutaka kada smo
brali maslačke…
***
Izopačenost utrobe nemoralne
Mliječne staze,
ožiljci nevinih oblaka,
pohlepa i uzvišeni nemiri,
srednjovjekovni dinastijski
sukobi Sunca i Mjeseca,
mržnjom je isparana nebeska
putanja,
grčeviti jecaji nevinih bića
u krvavom koloseumu,
hladnoća i ledeni talog
u skorenim dušama,
vrisak majke,
uvela bijela ruža,
ugasla svijeća života,
bludno vino,
smrtna postelja,
ti i ja,
slijepi grijesi vasione.