PUT ZA AGAPE
Priče su nam se ukrstile
Dok si bio na hodočašću za Santiago de Compostelu,
Ja na svom putu za Katmandu.
U mjesecu koji je imao trideset i jednu subotu.
Stoga nije moglo biti slučajno.
Mogao si biti sasvim običan pjesnik,
Ti, posljednji od reda vitezova lutalica,
A ja jedna od onih arogantnih bića,
Što ispod glasa i lica mladog anđela,
Prekrivaju nedostatak duše i sebičnost djeteta.
Ali krenuli smo te subote skupa putem za Agape.
Mi, usamljeni hodočasnici.
Ti, zato što si mač koji si tražio oduvijek imao opasan,
Neiskorišten,
Ja, jer je zemljotres davno uništio stari Katmandu.
I nije nam bilo teško priznati da smo poludjeli.
Pričao si mi o vjetrenjačama,
Mačem smo izboli vinske bačve
Misleći da su divovi.
Pričala sam ti o mraku, slatkom licu smrti,
Kojekakvim ukletim Holandezima,
I raznim stazama ka slobodi.
Ali koračali smo pravim putem
I nikada nismo zalutali.
Jer smo jedno u drugom
Prepoznali lice Agape.
Bog nam je poklonio čudo.
I do kraja svemira
Svaka sedmica
Uvijek je imala
Sedam subota
AFROAMERIČKA
Ako umiješ prihvatiti
Svijet koji plače zbog
Odsječene zlatne kose pjevačice,
Više no za hiljadama uplakane djece,
Više no za gladnim, no za uplašenim,
Na drugoj strani planete…
Ako umiješ prihvatiti
Tamne djevojčice
Koje biraju svijetle lutke,
Jer misle da su one koje liče na njih
Ružne,
I nadasve zle…
Ako umiješ prihvatiti
Koliko je zapravo kult lijepog,
Jači od kulta dobrog,
I sve nametnute standarde…
Ako si uz to svjetlije puti?
„Bolji“?
Imaš tu privilegiju da ti
Sve ovo zapravo nije ni važno?
Pokušaj zaboraviti.
Pokušaj zaboraviti
Ljudski zoološke vrtove sa sredine dvadesetog,
Bebu iz Somalije u kavezu sa početka dvadeset i prvog vijeka,
Bezruke dječake- robove iz Konga,
Svo crno roblje, i kolonije…
Pokušaj zaboraviti na njih.
Ali treba još mnogo čitati,
Prave knjige čitati.
Prave skeptike čitati,
Da se prihvati ono što se ne može promijeniti
Historija ispisana crnom krvlju manje zlih,
I neizvjesna budućnost što visi
U još uvijek nejakim
Dječjim rukama.
U MRAKU
Ptica je opet bila ispod kreveta,
Ispod mene je drhtalo maleno tijelo, simbol slobode,
Ostala je zarobljena ispod dasaka i dušeka,
I pričala mi kako se kupala u ostacima
Nečije sapunjave vode.
I nanijela tako na svoje tijelo prljavi grijeh.
Vani se munja sudarila sa stablom.
Tražile smo svjetlo, i ono bude.
Sinoć sam sa pticom pričala o strahu,
I odala mi je da zaista ne voli druge ljude.
Niti jata. Niti ptice.
Pogotovo ne one lude selice.
I rekla mi je da zavist rode,
Krije njene ključeve od slobode.
Rekla sam joj da se opusti, da ne mari,
Nisu za nju tako blesavu sve te prosječne stvari.
Neko gore kaže „budi“
I ono bude.
Nismo tu da posmatramo
Druge ptice i ljude.