Antonio Karlović – pesme

NA SELU

Na selu neke stvari ipak idu brže nego u gradu
gdje ti u bolnicama razvlače posljednji dah
na dane, tjedne, mjesece. Hrapave i mučne.
Pa krene rasprava: ukop il’ kremacija,
traženje i čekanje slobodnog mjesta,
restauranta za karmine,
glazbene pratnje i iščekivanje
ostavinske rasprave.
Na selu te stvari ipak idu brže:
popodne zakašlješ, navečer izdahneš,
ujutro te pokopaju,
kasnije odu natrag u Njemačku.
Na selu neke stvari ipak idu brže.
Na selu ljudi odu brže.


PROSTOR ZA NAJAM

Tu je nekad bio urar,
kasnije mesnica,
pa porezna uspostava,
pa opet mesnica.
Vani je nekad bio mir,
a prije toga rat
i nekad je bila Jugoslavija,
poslije nje druga Jugoslavija,
a onda je opet bio rat.
Nekada je prostor bio u uporabi,
posljednje kao otkup zlata,
a sad ko stara djevojka
čeka nekog siromaha
da prihvatiti svoju sudbinu
i useli posao unutra.
U prolazu nek nam svima
kroz dušu prođe tiha molitva:
samo da se ne vrati mesnica.


MIRIS

Večeras se osjećam kao mirisni borić u autu
koji je aromu izgubio prije nekoliko mjeseci.
Nema niti estetsku vrijednost,
a ipak ostavljen je da visi,
sluša lošu glazbu i putuje mimo svoje volje
od dvorišta do parkinga,
od parkinga do dvorišta.
Dotrajao. Bez smisla. Bez razloga,
a ipak ostavljen da visi
i svjedoči jedinoj pojavi
besmislenijoj od svoje osobne:
životu prosječnog gradskog šljakera.

Antonio Karlović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.