BOGOVI BACAJU KOCKICE – Barbara Novaković

Ja sam podlegao u životu, ali ja nisam pobeđen,
nego nadigran.“   Ivo Andrić

Reče jedan bjelosvjetski pisac da na Zemlji ne radimo ništa, osim što mlatimo praznu slamu. To je, veli, ionako najsmislenije što se tu, gdje jesmo, može.

Ako mi mlatimo praznu slamu, biće da onda bogovi – što oni gore što oni dole (ako vam je bliska ta podjela na svevišnje i svenižnje) – bacaju kockice. Kako bi se inače objasnile sve te ovozemaljske sudbe klete.

I sve je to jedna velika kosmička igrarija, dok se ne uozbilji, dok stvar ne izmakne kontroli. Dok (s)lijepa Fortuna ne omaši vaš srećan broj. Dok se ne nađe ta jedna (ne)srećnica što možda – kako Andrić kaže – jeste nadigrana, ali ne i pobijeđena.

Zamislite samo da se – iz čiste božje zaludnosti i igre kockicama – nekome na primjer zalomi da bude pobačaj. Da porođaj krene sa šest mjeseci. Nema dovoljno razvijena pluća ni snagu da udahne. Na sopstvenom rođenju ne zaplače. (Plakaće ona posle, za sve pare, samo to još ne zna). Na milisekundu ne diše. Dovoljno da nastupi manjak kiseonika i paraliza u mozgu i ko zna kakve anomalije.

Stave je u inkubator, priključe na skalamerije, potpomažu disanje… Nesrećnica gubi na težini, pada na 820 grama, a naša (s)lijepa, zbog griže savjesti, grize donju usnu i ždere se za večeru. Ljekari nemaju dobru prognozu: sad je sve u božjim rukama, kažu; a bogovi pogledaju u Fortunu, što bi iz ženske solidarnosti sad rado premetnula kockice na život, pa ravnodušno zaključe:

Тaknutomaknuto, šta se tu može! Kockice su pale smrtnici na smrt. Još se ta nije rodila, što je nama igru pokvarila.

I zaista – mala je možda nadigrana, ali nije bila i pobijeđena.
Iz dana u dan, medicinski neobjašnjivo, napredovala je i dobijala na težini.

Hodala je, kad su rekli da neće, doduše nikad toliko čvrsto ni spretno da recimo preskoči kozlić ili nosi štikle, ali hej, ko je ikad vidio plašljiva stopala srne na štiklama!

Sa dvije godine imala je natprosječnu inteligenciju i zrelost, izraženu društvenost i emocionalnu toplinu. (Imaju papiri s pečatom. Sve to tamo lijepo piše.) Sa tri je čitala abecedu i azbuku, sa šest igrala šah.

Sa šesnaest se smrtno zaljubila, ne znajući da je tokom svih tih godina navukla na sebe sav gnjev raskalašenih bogova, što im je kockice pobrkala.

Vidi, kučku, živa! Pa joj još i krenulo! Ako već nismo mogli nju da ubijemo, sad ćemo da joj zatremo sve što najviše voli. Uzećemo joj najboljeg druga s kojim je odrasla, nek ne bude s onim u kog se zaljubi. Na krst ćemo je, pa čik nek siđe!

I zamislite, desiće se da baš negdje tamo u Isusovim godinama (ne)srećnica, razumu neobjašnjivo, siđe sa svog krsta. Kad izvadi i posljednji esker, imaće blagu vrtoglavicu, malaksalost, ali hodaće. I počeće ispočetka.

Nadigrana, ali ne i pobijeđena.

U toj igri, u kojoj bogovi bacaju kockice.

Barbara Novaković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.