Bojana Vučić – pesme

TIŠINA

Tišina Odlaze tiho veliki ljudi,
Bez čudo buke, bez čudo suza,
S bolom što časne stiska im grudi,
Ubi ih vrijeme, ubi ih tuga…

Graničar cijelog svog života
I otac i đed i prađed im bio,
I koliko god bilo golgota,
Nikad svoje gnijezdo nije svio…

Majke sinove rađaše svoje,
Da pustu gmaj’nu krče i brane,
Da nađu parče neba koje,
Da im sloboda odnekud svane…

Graničar cijelog svog života
Između ljudi, između zvijeri,
I taman kad je gmajina rodna,
Opet se pakuj, opet se seli…

Opet uprtak na rame stavi,
Sa gmaj’ne rodne, neka se krene,
Graničara od sablje rastavi,
Nek u tišini umre i svene…

Odlaze tiho veliki ljudi,
Bez čudo buke, bez čudo suza,
S bolom što časne stiska im grudi
Ubi ih vrijeme, ubi ih tuga…

 

NEBO

Nebo je plavo kao noći one,
Kad krenusmo tiho, na daleke pute,
Gledajuć’ ka njemu iz duge kolone,
Bolno se držeć’ za majčine skute.

O nebo plavo, Božiji svode,
Plašljivo dijete snage je smoglo,
Pogledom tužnim da gleda gore,
Da pustiš ovo, kako si moglo…

Što smo ti krivi, što smo ti dužni,
U kom smo mi to pogrešili boju,
Da vavijek vjeka budemo tužni,
A samo kuću branismo svoju…

O oče sveti i carstvo tvoje,
Vapaj nejači da l′ neko sluša,
Smiluj se malo na sužnje svoje,
Zar nisi već nas dovoljno kuša…

Nejač je sada svoja i snažna,
Ne slomi njih taj oblak sivi,
Al′ sva ta slava nije im važna,
U njima vječno kolona živi…

 

SRCE

Srce se dijeli na četiri dijela,
Lijevo i desno, pa na dvoje…
Ni bez jednog duša nije cijela,
Jer svaki čuva korjene svoje….

Na lijevoj strani Loskunja šuma,
Mrkića gordih gnijezdo i stijeg.
Na nju se naslanja Knežević Kosa,
Sa koje svijetli Muratov brijeg…

Na desnoj strani Čatrnja stara
Od đeda Jandže pleme je tvrdo,
Što ga očuva i Skradska gora,
Da k nebu stremi Kablarovo brdo….

Ali na mjestu gdje život kreće
I aorta srcu otkucaje broji,
Gdje lijeva desnu stranu pokreće,
Kekino brdo ponosno stoji….

Bojana Vučić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.