Čemu nas uče groblja?

Odavno tražim reči dovoljno velike, dovoljno moćne da iskažu nešto što je od ovoga sveta, od čoveka, od „čoveka“, ali čije posledice odjekuju izvan granica života.

Na samom ulazu u Kosovsku Mitrovcu, sa leve strane magistralnog puta, putnike i dolaznike kojima je najčeće i krajnji cilj putovanja ovaj grad (kao što i jedan poznati grafit u centru severnog, srpskog dela glasi – „Jer odavde nema dalje!“), nalazi se muslimansko groblje. Tiho, kao i bilo koje drugo groblje na ovom svetu, čini se da se i ne menja: niti proširuje niti stari, iako i posle 1999. godine musimani i malobrojni Albanci iz severnog dela grada tu sahranjuju svoje preminule. Smrt je za svakoga sa ovih prostora oduvek bila više sveta nego život sam. Razlike koje je život nanosio, smrt je poništavala. U smrti razlika nema.

Na samo nekoliko kilometara dalje, preko „linije razgraničenja“ – mosta na Ibru, u južnom, albanskom delu grada, nalazi se pravoslavno groblje – zaraslo u šiblje, često skrnavljeno. Čini se da ovo groblje, paradoksalno, s godinama postaje sve manje. Prizori koje rodbina davno preminulih zatiče prilikom odlaska na Zadušnice skoro uvek su isti – ili svaki put sve strašniji. Zbog toga je ne mali broj onih koji su odlučili da posmrtne ostatke najbližih članova porodice eshumiraju i prenesu na groblje u Rudare, u blizini Zvečana, kako bi bar mrtvi imali mir.

Groblje tako, kao i život Srba u južnom delu grada, zamire, svedočeći da tamo gde nema smrti, nema ni života. Samo beskrajna tišina i praznina. Svi su grobovi svet(l)i osim onih koji su prazni. Ili su oni svet(l)iji od drugih, jer se u njima i smrt uznela do novog života. Na nekom drugom mestu. U tišini. Blizu najdražih. Groblja nas uče svetinji života, ali njihovo skrnavljenje je skrnavljenje svetinje smrti. Jedno bez drugog ne može. Jer, šta je smrt ako ne druga strana života. I treba je poštovati kao i život sam. Čak i onda ili naročito onda kada je reč o smrti nekog ko nam nije ni rođak, ni prijatelj, ni sunarodnik. Jer, u smrti razlike nema. Ali u životu ima. Između ljubavi i mržnje. Izmeću dobrih namera i zlih nauma. Između kulture i nekulture. Čoveka i nečoveka.

 

Piše: Marija Jeftimijević Mihajlović

2 Odgovori na “Čemu nas uče groblja?”

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *