Creatio ex nihilo Katarine Sarić

Redakcija Nigdina je u ovonedeljnoj rubrici Intervju imala čast da ugosti našu autorku i književnu kritičarku Katarinu Sarić. Povodom izuzetno uspešne i plododnosne godine u književnom smislu, usudili smo se da sa Katarinom pođemo u Nigdine, a da li smo odande nešto ‘izvukli’ prosudite sami.

Nećete nam zameriti što ćemo za prvo pitanje iskoristiti uvod iz opisa našeg portala, ali, delujete kao osoba kojoj bi se, prvenstveno zbog filozofije, moglo postaviti takvo pitanje, stoga: Kako biste opisali svoje kretanje ka ili po Nigdini?

Katarina Sarić: Vaš sam portal sam, upravo otkrila zahvaljujući imenu u naslovu, koje me podsjeća na Hajdegerov proplanak, čistinu bivstvovanja, a sama ideja stvaranja pretpostavlja prevođenje djela iz nebiće u biće, dakle, nešto što nije postojalo – sad je, zahvaljujući creatio ex nihilo stvoreno. I živi. A u mnoštvu zatupljujućih informacija, za mene je kretanje po Nigdinama predstavljalo (i predstavlja) izvođenje u šetnju, nutrinskih, represivnih, manje znanih i skrivenih predjela sopstva.

 

Pre nekoliko meseci, prilikom gostovanja u emisiji “Yugospora“ pominjali ste termin DRUGOST, govoreći o drugoj nagradi, s tim u vezi, koliko je drugost drugačija od drugih? Koliko je drugi jači od prvog, a zašto je, opet, prvi, naizgled, bitniji od drugog?

Katarina Sarić: Pojam Drugog, drugačijeg, podrugojačenog i sl. za mene predstavlja pojam obrnute moći, subverzivne, gerilski strateške. Ne samo da godinama dobijam druge nagrade (prve su ionako namještene, to svi znamo) već sam Druga u svakom pogledu: na ulici – kada protestujem protiv Prvog (Vlade, nepravde, rata, itd.), u vlastitoj familiji – jer se bunim protiv glasa autoriteta (glave kuće, oca, muža, svekra, sinova..) na poslu – štrajkujući protiv šefa, braneći potlačene, reagujući na nepravdu nad radničkom klasom…Kad subverzivno napadam sisteme sa njihovim kontrolnim mehanizmima, licemjernim zakonima, dvostrukim aršinima sprovođenja pravde, itd. Iz svega navedenog, zaključiću da mi Drugi, u smislu „Drugog Seksa“ S. De Bovoar – savršeno odgovara i da ja tu ništa ne bih mijenjala. Jer da sam Prva, protiv koga bih se borila? A, iskreno, i na koncertu odbijam prvo mjesto, tzv. VIP ložu (smaram se u njoj, sestro).

 

Neretko ste vični da kažete kako stvarate iz bola i da je lepota za vas neupotrebljiva u umetničkom smislu. Kojim procesom se od nečega što je destruktivno dobija nešto što je konstruktivno? Kakav tip ličnosti može to da uradi? Jesmo li svi sposobni za to?

Katarina Sarić: Naravno da nismo. Tip sam, rijetko preostale za ovo vrijeme, ličnosti koji je u neprestanoj gerili, kao što sam već kazala, onaj koji svjesno izbjegava zone komfora. A takav život i stvaranje koje iz njega proističe, iziskuje egzistencijalno mučenje, svjesno odabrano da bi se izbjeglo ušuškuvanje u lažne zone morala, finog građanskog, uzornog ponašanja, sjedjenja u prvim redovima i lažnog aplaudiranja i zijevanja.

Što se tiče ljepote, ostavljam je za kraj pitanja jer ona ne postoji bez bola. Prvi put kad sam se susrela sa Geteovom pjesmom „Ružica na hridi“ spoznala sam taj paradoks, i bila sam hipnotisano pokrenuta u pravcu autodestruktivne poetike, ali, ujedno i rekonstruktivne. Uostalom, i Tesla je, čitajući Getea, došao na ideju konstruisanja induktivnog magnetnog polja. Da, dobili smo struju, ali ona je, na kraju, ipak spržila vlastitog tvorca.

 

Kada je u pitanju Vaše stvaralaštvo, zašto prednost dajete prozi u odnosu na poeziju?

Katarina Sarić: Prozi dajem prednost jer me ona liječi, obezbjeđujući mi sastavljanje koje je nužno kao drugi dio paradoksa, prethodno opisanog. Jer svaka je moja pjesma kap krvi, komad posteljice koja truli ako ostane. Da nema proze, vjerovatno bih davno umrla od sepse.

 

U romanu “Amputirani“, između ostalog, govorite o raspadu Jugoslavije čiji odraz se destruktivno sliva na lično i kolektivno. S obzirom na to da ste rado viđen gost i u regionu, koliko je danas osetan taj ’raspad’ u našem društvu i vidite li krajnji oporavak?

Katarina Sarić: Ne znam da li će Amputirani ikada ugledati rujnu zoru kako sviće, ne znam da li će se njihovi udovi sastaviti jer već 9 godina na polici čekaju na izdavača. Hvala što ste ih pročitali. Raspad je u krajnjoj fazi truljenja što se, baš ove godine pokazalo, tako da vjerujem da se nema kud dublje potonuti, a iz najdublje prljavštine, uvijek izraste najbjelji lotos, najčistiji cvijet. Da, slutim iscjeljenje. I kolektivno i lično.

 

Kao neko ko je građanski aktivista, književnik i filozof, kako biste opisali položaj umetnika, ili uopšte kreativnog čoveka, često naivnog, u ovom današnjem svetu pa i u svojoj zemlji?

Katarina Sarić: Kao vječitog lutalicu bez stanke i počinka, a treba cijelu zemlju na plećima vući. I biti kamenovan i bičevan i popljuvan od karavana koji prolaze.

 

Da li je naše društvo umnogome podeljeno na virdžine i nejake Uroše?

Katarina Sarić: Divno rečeno. Dodala bih samo – oduvijek, Iako se to vješto krilo i guralo pod tepih. A kod ovog pitanja ne vidim oporavak (što mi savršeno odgovara).

 

Pa da se vratimo na književnost, nedavno ste završili Panonsku turneju, gostovali ste u nekoliko gradova u Vojvodini, kakvi su planovi za dalje? Zimski san/odmor ili nema odmora dok traje obnova?

Katarina Sarić: Panonija mi je zaliječila sve oscilacije mog crnogorskog krša, taman na vrijeme da ne gledam povampireni fašizam koji je u jeku, umjesto promjena u koje su naivni (ja prva) vjerovali. Da sam ostala kod kuće, vjerovatno bih javno spalila sve zastave koje su se podizale i šetala sa petokrakom pokojnog starog, bila pretučena ili uhapšena. Ovako, imala sam predivnu turneju, umnogome zahvaljujući vašem portalu koji je prenosio. I nakon kosa, klasja Panonskih i očiju, mora Jadranskog, ova Jugoslovenka definitivno sad pada u zimski san, dubok i mrtav. A probudiće se kad krene obnova – namiriše je ona u vazduhu, u to ne sumnjajte.

Katarina Sarić
Photo by: Jasmina Bigović @personal.lens

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.