”Osjećaj je realnost, a on može biti stvaran samo u jednom čovjeku” Dina Murić – INTERVJU za Nigdine

O stvaralaštvu, položaju žena u književnosti i uopšte, razgovarali smo sa Dinom Murić, pesnikinjom, esejistkinjom i filmskom producentkinjom, crnogorskog porekla sa adresom u Beču.

– Poštovana Dina,
Nigdine žele čitaocima približiti stvaraoca, s tim u vezi, postavićemo nekoliko pitanja koja se tiču Vašeg stvaralaštva, knjiga Balkanski evnuh i Slike koje su ubile mit, ali i Vašeg kretanja po Nigdini.
Za početak, dva pitanja: ZAŠTO Balkanski evnuh, i kakve to slike su u stanju da ubiju mit?

Dina Murić: Knjiga „Slike koje su ubile mit“, nastala je u mojim dvadesetim godinama. U njoj se nalaze instinktivna razmišljanja o poimanju svijeta i prirodni revolucionarni duh jedne mlade žene. Ono što sam primarno htjela da komuniciram sa nazivom knjige je da se lako ne mirim sa mitološkim nasljeđem naše civilizacije i društva, te da naše mitove smatram opresivnim po ljude koji iskaču iz ustaljenih društvenih formi. Moje „slike“ realnosti su ih ogolile i obesmislile, zbog čega u nazivu koristim i riječ „ubile“.

„Balkanski evnuh“ je omaž na feminističku knjigu Germaine Greer iz 1970. godine, koja se bavi tezom da tradicionalna, konzumerska nuklearna porodica represuje ženu i od nje pravi evnuha. Moja knjiga kroz poetsko oko gleda na svijet iz okrilja jedne takve porodice, samo što je represija kod mene dvosmjerna. Vani vlada rat i fašizam. Po lijepim uspomenama jednog djetinjstva razlaže se barut i pepeo, a iznutra vrijeba ista represija koja ženu „oslobađa“ tako što je stavlja u sigurni kavez.

– Šta Vas podstiče tj. ’okida’ kreativnost kod Vas?

Dina Murić: Ne znam ima li okidača za kreativnost u poeziji. Poezija je način kako razmišljam i kako vidim svijet. Pri tome ne mislim da ga vidim „poetski“, dakle kroz prizmu idealizma, već nazirem kompleksnu mrežu istorije, emocije i ljudske žrtve u skoro svakom trenutku dana, što ponekada definišem kao lični teret koji nosim.

U skorije vrijeme se bavim i pisanjem proze. U pripremi je moj prvi roman, za koji je ideja nastala pri posjeti Jerusalimu, 2017. godine, a posvećen je mojim prijateljima koji i danas žive tamo, a čiji su životi u centru priče.

– Jedan Vaš stih iz pesme KRVAVE SUZE U DISTRIKTU NEUBAU  glasi: Možda je sve privid, ali zar postoji razlika? Da li ste našli odgovor na to pitanje?

Dina Murić: Mislim da se odgovor na to pitanje ne može pronaći. Osjećaj je realnost, a on može biti stvaran samo u jednom čovjeku. Kao humanista, zadovoljavam se time.

Rodom ste iz Rožaja, kakva Vas sećanja vežu za rodni grad i koliko često mu se vraćate? U Vašoj pesmi USPAVANI DIV  je to grad koji je danas grob za insekte. Šta se to prelomi u čoveku pa pored promena okruženju koje donosi vreme, on počne da vidi grad svog detinjstva kao grob, i to ne bilo kakav, već grob za insekte?

Dina Murić: Dolazim iz malog grada i za njega važi sve što važi i za ostale male gradove. Jedan broj ljudi će željeti da iz njega ode i u tome će uspjeti, a drugi nikada neće ni doći na tu ideju. Odlazak će prvu grupu zauvijek promijeniti, te će sjećanja postati njihova jedina relacija sa mjestom odrastanja. On je „grob za insekte“, jer znam da ga kao grad u sadašnjem obliku više ne poznajem. Ali rado mu se vraćam, baš zbog toga što onda mogu da uplovim u udobnost sjećanja na djetinjstvo bez obaveze da usvajam njegovu dnevno-političku polemiku. Uvijek ću voljeti taj grad i te ljude, on je dio mene u onoj prvobitnoj formi.

Da li Vas potreba za stvaranjem nekada iscrpljuje?

Dina MurićPonekada tu potrebu smatram svojevrsnim izvorom nemira. No, onda kada se taj nemir pretvori u djelo, osjećaj zadovoljstva nadvlada sve.

– Da li se književnost deli na mušku i žensku?

Dina MurićNe volim da govorim u apsolutnim terminima, te mislim da će svako imati lično mišljenje o ovome. Ja književnost samo dijelim na dobru i lošu, a u skorije vrijeme prozu dijelim i na onu koja se ne udaljava od dnevnika autorovog života i fikcijsku, onu gdje je autor zaista posegao za kreativnim književnim alatkama i osmislio likove i radnju, kao što su to radili veliki majstori klasične književnosti. Bojim se da ova druga forma još uvijek treba da postane do kraja popularna u našim krajevima.

– Kakav je položaj žene u književnosti kako na Balkanu tako i uopšte? Ima li razlike kada je u pitanju geografija?

Dina Murić: Žena je obespravljena jer je jaka. Da elaboriram: Protiv žene se na Balkanu vodi direktni rat (imamo jedan od najvećih procenata infanticida nad ženskom nerođenom djecom). S druge strane, žene na poziciji moći nisu ni malo ugrožene zbog svog pola. Kada im se ukaže prilika, žene i te kako pokazuju nadmoć i uticaj. Dakle radi se o pitanju ekonomske ravnopravnosti, razaranja centara patrijahalne moći i redefinisanja muško-ženskih relacija. Mi se na žalost nalazimo tek na početku tog razvoja.

U književnosti je žena ili pozvana da se bavim „ženskim temama“, koje nepravedno automatski imaju nižu poziciju ili potpuno marginalizovana. Mnogo smo udaljeni od imanja jedne Marguerite Yourcenar na Balkanu. Moramo proći kroz jednu bolnu i radikalnu društvenu emancipaciju, da bi govorili o ravnopravnosti polova.

– Šta zamerate ženama pre sebe, kako književnicama tako i onima koje su vaše generacije odgojili pod krilaticom ĆUTI I TRPI?

Dina Murić: Ne mogu da im zamjerim, iz prostog razloga što su živjele u težim okolnostima od mene. Većina tih žena je morala da se bori sa ratom, diktatom religija i uslovnom ljubavlju od sopstvenih roditelja. Da bi se emancipovale, one su morale da vode bitke na više frontova. Više zamjeram današnjim generacijama mladih žena, koje su rado spremne da napuste bitku, priđu istorijski prema ženi opresivnim religijama ili je vode na potpuno nebitnim frontovima, kao što je corporate feminism tj. povećavanje simboličnih kvota za žene u kapitalističkom sistemu. Ja sam tu mnogo radikalnija i pozivam žene da se ne bore za mjesto u „muškom“ sistemu, već za feminizovanje postojećeg sistema, dakle njegovu korijenitu promjenu u pravcu žene. Jer ako to ne uradimo, većinski broj žena iz radničke i ruralne klase, čiji je život ustrojen prirodom, nikada neće imati koristi od naših promjena i uvedenih kvota.

– Šta biste, kao ostvarena žena i umetnica poručili generacijama koje dolaze, ne samo crnogorskim devojkama, već, uopšte uzev, balkanskom udesu žene, kao i mladim književnicama?

Dina Murić: Saosjećam sa pozicijom mlade žene koja pokušava da pronađe glas u sistemu koji joj konstantno šelje signale da njen glas nije relevantan. Moja jedina poruka je da ne prestaju, da istraju i da se ne oslanjaju na ustaljene staze, bilo u književnosti ili životu, već traže svoju sopstvenu.

Dina Murić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *