Dina Murić – pesme

KRVAVE SUZE U DISTRIKTU NEUBAU (NOVA GRADNJA)

Ležim u mokroj odjeći,
sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena.
Možda ona samo liči na mene,
dok ja sanjam u parku na klupi
ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.
Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo me umara do besvijesti.
U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj grani
on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.
Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?
Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.
Lice mi je mokro od kiše
koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim.
Zahvalna sam joj,
jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,
odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.
Moja kosa je duga i ofarbana u crno,
čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje oči postaju providne.
Bojim se onog što to treba da znači.
I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra bojim se…

 

OPELO ZA PTICU

Moja ptica je preminula prije četiri sata
Sada je vjerovatno njeno tijelo ukočeno,
izloženo na sredini kaveza počelo je gubiti prirodnu svježinu
Neko na ulici Zieglergasse zapomaže “upomoć”,
sa očajničkom vibracijom glasa koja nagovještava plač
Takav krik moze doći samo iz grla
koje je prepunjeno suzama
što više ne nalaze svoj put niz obraze i vrat do odjeće
već idu na usne, da ih ovlaže i na neki čudan način omalovaže

Znam da bi kroz glavu trebale da mi prođu slike iz djetinjstva
u kojima je ptica zastupljena ili makar ima sporednu ulogu,
ali sve je nestalo

“Ti činis da spoznam svoje mane”, čujem Anđela u uglu sobe
Shvatam da sam nesvjesno počela da se prisjećam tih dana
koje iz neobijašnjivih razloga proglašavam nevinim

Na kraju nijesam učinila ništa posebno
Napisala sam pjesmu za svoju preminulu pticu
slušajuci i dalje te neutješne krike sa ulice
dječije krike
koje ti nikada nećeš željeti da čuješ

 

USPAVANI DIV

Junak iz mog djetinjstva leži ispod tvrde rožajske zemlje
Ja se i dalje pretvaram da je to on
a znam da je mrak duše,
a ne div ono čime ovih dana djecu plaše pred odlazak na spavanje
„Poezija je nestala, više je nema“, to su bile tačne njegove riječi
A lice? Kako je samo postalo pomračeno za tren
Za mene je nestala istog onog dana
kada su krvave kolone djece krenule iz šume
I kada sam vidjela kako se majčina haljina leprša na hladnom vjetru
Onog trenutka kada mi je rekla “spremi se, oni dolaze”!

Vratila sam se u grad koji sam napustila prije petnaest godina
Ranim vozom u Beograd
Pa autobusom do podnožija divove planine
Negdje u ćošku skrivao se „čovjek buba“
Oduvijek me čuva od besmisla

Miris i boje su me ophrvali
Trulije i dotrajalije, tužnije
Sve je prije svega tužnije i čudno ponosno u svojoj nesreći
Grad je tiši, ljudi u njemu mračniji
Odjeveni u crno, zabrinuti, sa iznošenom odjećom
Nevoljno se sjećam svega, a samo sam htjela da se sjetim tebe
No, nemoguće je
Ovo je realnost bez prve ljubavi
I lica koje stoji ispred zelene pozadine na svježem vazduhu
Nikoga više nema
Grad mog djetinjstva danas je grob za insekte

Dina Murić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.