Njegovo runo, vazda je bilo neoprljano.
Nikada nije branio one na koje je bačen kamen. Družio se samo sa onima runa jednako bijelog kao što je bilo njegovo.
U društvu lokalnih kraljeva postajao je ushićen do krajnje tačke, da je znao isplaziti jezik, leći na pod, dahtati kao štene i tako ushićeno lizati putanju kojom su se kretali lokalni kraljevi sa svojim svitama.
Mogla je biti skoro pa dirljiva takva groteska da je u njoj bilo trunke odanosti.
Lomio je ruke i noge svojim
sinovima i kćerima,
od malena,
ako bi se usudili da u takvoj situaciji nastave stojati uspravno na svojim sopstvenim nogama.
Šut.
Udarac.
Nokaut.
Prostora za bilo kakvu mentalnu refleksiju tu nije bilo.
Tek kada bi prestali pružati otpor, kada bi savili kičmu i počeli puzeći da se kreću za tom povorkom, njegov grč u utrobi bi popustio,
postajao je bezbrižan, a na usnama mu je tirao smiješak samozadovoljno – ponosnog roditeljstva.
Jednom je Sonja, krajnje neoprezno,
nakon zajedničke trgovine, ostavši bez daha u pokušavajima da isprati užurbano – nervozni očev korak, dopustila sebi, nakon što je smirila svoju tahipneju, da izgovori takvu nepažljivost – Kako je njihov Bulevar čaroban u proljeće, kada se rascvijetavaju drvoredi divljeg jorgovana.
Čuvši to, sjevnuo je svojim stegnutim očima na nju.
Iz njegovih skupljenih očiju je pljusnuo najcrnji mrak, a lice mu se zgužvalo u ljutitu grimasu.
Dlan mu je poletio prema Sonjinom licu.
Razgovori koji se udaljavaju od brige o kućnom budžetu, bili su strogo zabranjeni.
Ništa lijepo, pa ni banalno lijepo, nije se smijelo kazati.
Ni o cvijeću.
Ni o drveću.
Nije bilo raspričavanja za stolom tokom jela.
Svaki pokušaj razgovora ljutito je prekidao, poklapajući šakama svoje ušne školjke.
Razdvajao je sagovornike u započetom dijalogu, dok ne bi potpuno utihnuli:
„Tišina!“
(Kako za stolom!
Tako i van njega!)
Nikakav slobodan hod i raspjevavanja
nisu bila dozvoljena.
Sve započeto je prekidao, zaustavljao,
dok ne bi prestalo da raste i da se širi prema vani.
Jednom je Sonja, noću, tiho pustila muziku i počela plesati po sobi.
„Baš si bena!“
naglo je ustao iz kreveta kao uboden iglom u trtičnu kost, ljutito porazbijavši zvučnike u Sonjinoj sobi.
Kada su dva mlađa brata izvršila samoubistvo,
Sonjina majka pokrila je lice rukama, jecajući:
„Tako mi ga je žao. Suviše ih je volio. Previše ljubavi ubija.“
Vremenom je Sonja otupila na zvuke, mirise, boje.
Prestala je da komunicira.
Skroz se uvukla u sebe.
Svoje lične dragocjenosti, nekakav
nakit od stakla i kamenčića koji je krišom sama pravila, kao i presovane herbarijumske narcise, krila je u malenoj škrinji, duboko u plakaru, otključavajući je oprezno u trenucima zavjereništva sa sestrom i bratom koji su naizmjenično dežurali nad očevim krevetom dok je spavao.
Brat i sestra su nastavili, u Sonjinom odsustvu, mimo njenog znanja, uzimati te stvarčice i đinđuvice i njima se ukrašavati…
U toj porodici, oni su uvijek imali veće izglede.
Smijeh u kući nije bio zabranjen jedino za dane Paznika Velikog Kralja, koje su proslavljali u prisustvu samog kralja i njegove svite uz sva moguća ugađanja od strane Sonjinog oca.
Tada je kralj znao biti prilično lascivan, ali za štene u duši Sonjinog oca, neprikosnovenost kralja bila je nediskutabilna, čak i kada izgovara prostakluke i zagleda se u maloljetnice.
Pošto su se kralju dopali ukraščići koje su Sonjin brat i sestra, poput djevojaka sa Havaja, obavili oko svojih ruku, vrata i struka, Otac ih je skinuo sa liste tabua neupotrebljivih koještarija, tako da se bilo kakvo zanimanje za iste više nije kažnjavalo batinama.
„Tuđe perje!
Tuđe perje!“
-uzvikivala je Sonja, poslije duge pauze negovorenja, nakon što je, na kratko,
odškrinula vrata od prostorije u kojoj je bila upriličena svetkovina,
Otac je grubo uhvatio za ruku,
odvukao u drugu sobu i iz sve snage joj lupio šamar:
„Umukni!
Sve ćeš pokvariti!“
unosio se u lice stegnutih zuba sa raširenim dlanom podignutim uvis.
Kada je ostala sama u sobi,
ni suzu nije mogla
pustiti.
Ležala je u krevetu,
smekšana kao krpena lutka.
Njena majka je prišla, čučnuvši pored uzglavlja:
„Ne zaboravi da te Otac puno voli.
Sve što radi, radi iz Ljubavi za Tebe.“
nježno je prošaputala prošavši prstima kroz Sonjinu kosu.
A zatim, u tonu svježe radosti koja ima tendenciju da se prenese na druge,
nastavila:
„U kraljevoj sviti je jedan mladi student medicine.
Izađi sa njim večeras!
Prvi put je ovdje! Jel znaš?“
Sonjina majka nije znala da se Sonji povraća od njegovog bubuljičavog lica.
A govorio je tako brzo i napregnuto, kao da je progutao balon koji će pući svakog trenutka.
I pukao je.
U parku.
Na Sonjinim preponama uvježbavao je zaustavljanje krvarenja, pošto je nasilno više puta prodro u njeno tijelo.
Utrnuta, bez suza, nije ni smogla pružiti otpor.
U tom trenu, osušene herbarijumske narcise iz njene škrinje, u igri, očiju zacijenjenih od smijeha, u prah su smrvili njen brat i sestra.
„Uvijek su je voljeli više od nas!
– govorili su, veselo, jedno drugome u nepokvarenoj dječijoj zavisti.
„Uvijek je dobijala sve najbolje.’-
Te noći Sonjin brat i sestra su potpuno zaboravili na svoju prošlost.
Ukrašeni Sonjinim đinđuvama stajali su uspravno ispred svojih ogledala,
glačajući njihovu površinu dok nije počela da se cakli.
Od tog trenutka, za njih je počelo novo računanje vremena.
I zrelost.
Krivnja na sestru prestala je
kada je ona završila u ludnici.
(Senzitivna sumantost odnosa, rekli su ljekari.)
Uvijek je previše k srcu uzimala
ono što kažu otac i majka,
rekao je brat.
Bila je slaba,
isuviše slaba,
kada je dozvolila da je
potrese,
(za nas, sasvim očekivano
nepovjerenje, koje smo toliko puta
osjetili na svojoj koži)
a da nikada nismo prestali da
volimo majku:
„Ne vjerujem.
On je divno dijete iz kraljeve svite!
Počela si da izmišljaš, Sonja!
Prijatelj našeg Kralja to nikada ne bi učinio!
Da ustaneš s mjesta kada pomeneš njegovo ime, jel me čuješ, Sonja? „