Doris Malović – pesme

GOVORE MI

Govore mi
da su nekad davno djevojčice imale
pletenice u kosi
haljinice su im padale do golih gležnjeva,
trčale su bose na jutarnjoj rosi
i nosile kući makove velikih svežnjeva.
Imale su rumene obraze kao zrele jabuke,
srce im je nevino plesalo nasred kiše
i držale su čvrsto svoje majke za ruke,
ali takvih djevojčica nema više…

 

ŠTO JE LJUBAV?

Ljubav je, kažem, kao niknuli cvijet.
Proklije prvo, i tek upozna svijet
zatim raste visoko i postaje sve jači,
miriše dugo i ljepotom svojom zrači.

Al’ onda se na kraju
ipak izgubi u sjaju,
preostaje mu tada jedino umrijet’
Ljubav je, kažem, kao niknuli cvijet.

 

ŽENO

A tvoje lice ženo,
kad se rodiš-
mali rumeni obrazi,
nevin osmjeh
i kad malo porasteš
bore smijalice na očima.
pa si u dvadesetima,
i maskaru staviš
tako si predivna ženo
tako sijaš kad me gledaš
tim crnim podočnjacima
i tridesetu pogaziš
te rupice na obrazima
još uvijek te krase
a one bore što si dobila
tek u kasnoj četrdesetoj,
jer ti ženo nikad nisi starila,
ja ih i nezamjećujem…
Još uvijek si tako čista
tako mlada i lijepa
a oči ti još uvijek onako sjaje
mada ih više skoro i ne vidim
od stare spuštene kože,
u tvojoj šezdesetoj ženo
A ti se nedaš
još cijela dišeš
još postojiš
makar ti već slabi sjaj
i osamdesetu si pozdravila,
snažna moja ženo
čeljust ti se sasvim promijenila
obrve prorijedile
oči zacaklile
čelo smanjilo
i više se ne smiješ često
nakon svih ovih godina
koje si neumorno gazila
u devedesetoj su ipak pregazile tebe

a tvoje lice ženo,
još je uvijek živo.

Doris Malović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.