POLJE
(Samo žena koja zavoli čoveka u čoveku,
useli se cela u njegovu ličnost kao vojska u neku tvrđavu – BezImena)
Obdana
donijela sam svoj voćnjak
u Tvoje Polje.
I mislim,
mom ocu, onamo,
sad je bolje.
Moje šljive madžarkinje, madžaruše.
Njih je najviše.
I ranke, rane,
što nisu plavetne
no zelene i žućkaste.
I krupnije od požeškinja.
Rekoh ti da turgunja
uspijeva prije požeškinja.
Da ni ona nije plavetna
kao požeškinja, nego crvena.
I da se ne može cijepati.
Da je trnovača okrugla.
Kao pun mesec.
U Banovini.
U mojoj nebeskoj imovini.
Obnoć
oblačnim očima
nebeskog kopača
milovao si svog
usnulog berača.
Sasvim rujan, sasvim bled.
Obdaren oštrim vidom.
Pokriven mojim stidom.
A ja –
pretopljena sedam puta:
alem-kamen
u božur-semen
suvi grm
u topli strn
voska kap
u mleka slap
golo slovo
u hladno olovo.
A ti –
u mom snu
stajao si s one strane sveta
i merio na kantar
mesec i zvezde
vetrom i injem.
Majčinim
smiljem i bosiljem.
Rekao si:
– Lezi, draga, u oblak.
Licem kišu zberi.
Kosom zvezde otri.
Telom oštrim rosu kosi,
šljive žanji.
Zlatnom kosom
a srebrnim srpom.
Bijelim rukama.
Dedinim prstima.
Ovčarskim očima.
Kako si učila
iz babine šake –
prekinute linije
u očevini,
na slamarici,
što suva puca, i ječi.
Budi junak.
A žena.
Kako si učila iz knjiga.
Oblačnim očima neba
napoj
okisla sejača
gladna berača
žežena kopača.
Rekoh:
-U osvit
spusti me dragi,
u Tvoje Polje – Moje Polje.
Preteške su linije
koje vučem za sobom.
Samo je jedna
moje niti srebro
za tvoje
oteto rebro.
Skupi me, u tačku.
U trnovaču.
Rukom što se ne umara.
Telom bez damara.
Namotaj moje niti
na mesečevo motovilo.
U pun mesec.
U Polje. Kosovo.
Pa reci
da li je Ono gore
ili malo niže –
požeškinji dalje
madžarkinji bliže?
Da slatko umrem.
U Tvoje Polje.
U telu bez damara.
Na ruci što se ne umara.
I nateram sunce da se rodi.
Žitno.
U metoha nebeskoj vodi.
Dragi, hodi!
BELA MASLARKA
– Moje je srce okusilo kamen tvog zavičaja
i našlo u njemu ukus ognja,
pevao je Pavić kroz zube, umirući.
– Pusti Pavića.
Pre pesme budi očima duša.
Razgrni pepelište:
Četiri veka časti i slasti.
Dosta je!
Stani!
Ne išti ništa više.
Vreme je setvi:
u beloj maslarki seme neposejano čami –
duboko svetlo što drema u tami.
-U tvojim strminama ne nađe hleba
kojim bi nahranila pticu.
Ni slatkog vina da zakrstiš sina.
Ni nizine po kojoj bi tvoje oštro telo
rađajući, poleglo.
– U tvojim nizinama ne beše ognja ni ugljena
kojim bi prvi obris zavičajnog brda hartiji dao.
Ja sam pekla ćumur:
iz mog si ga srca iščupao i njime svet iscrtao.
– U strmini tvojih ćumurana, malinjaka, krompirišta
nisi našla reč da izustiš išta, išta.
– U nizini zemlje tvog rođenja nije bilo srne
koju bi presreo, na putu pomeo.
Nežno zavoleo.
– U strmini zemlje tvog rođenja nije bilo nizine
na koju bih spustio tvoje telo…
(Kao čelik jako
Kao oblak meko
Kao mleko belo
Kao bujica smelo)
Zato sam te presreo.
Oteo.
U lojze odveo.
Ja, Kosovac. Beo.
I veseo.
MATI
Ti,
Hiljaduimena Velika Tkaljo i Gospo
Što izvodiš s one strane tame i sužanjstva
Ti
Tamjanovo drvo i Zdravi lahore morski
ne ostavi Nju
kući bez strehe
zidu bez vrata
jer Ona je
Ti
Ja
Svaka.
Velikodušna kao proleće
mirna kao sreća pronađena u opojnom cvetanju
strma kao put što hita u ambis
bezdisna kao riba davljena na obali
žedna kao cvet bez vode
sama kao pčela kraj nestale košnice
isturena kao orah krupnaš
pusta kao zora koju Tvoj Sin dočekao nije
razočarana kao lepota koja bledi kraj letnje večeri
krhka kao izdanak u tuđini
rastopljena u jeziku kao aršlama u medu kuvana
rasuta kao listovi knjige koje nosi vetar
zaboravljena kao suvo lišće u herbarijumu
i
ostala predaleko
kao vojnik u dugom nepodnošljivom odsustvu
u smrtnoj dubini na sunca visini
da biva sve što jeste
sve što beše –
lug i pepeo
noći i dani
bistra Blagovesja
topli Cvetni sati
grki Petak
Što daje Sunce da svet ne pati –
Monahova mati.
Dušica Filipović