LIPA
Mogu li napisati
Najljubavnije stihove
Kad ljetnje popodne
Umiva moju tugu?
Sa osamom dijelim
Pogled u preraslo
Drvo lipe
Treperi lišće
Ukrašeno zelenim
Kuglicama u niski
Djetinjstva…
Nadolaze prezrele
Zavađene uspomene
Kušaju privid
Ogrlice
Iskušavaju lipu na umoru
Uskaču nezvane kroz
Otvore na sunčanom
Prozoru izbezumljene
Sjete…
Hoću da odrastem
K’o drugi ljudi
Koje ne razumijem
Starim
A još sam dijete
Što vjeruje u sunčanu bajku
Obljubi moju samoću
Pošalji u pismu
Svoju Osamu
Razigraj unakaženi priču
Napravi prepjev Upanišade
Razagnaj krikove Nioba
Uhvati zoru na prozoru…
Odavno nisam živa …
Zri zeleno biserje
Pada u isprošene
Nizove minulog vakta
U kolibe raspolućenog
Gnjeva
Među litice neprolaza
Sazidanog od kajanja
Moje braće…
Kupi ovaj dan
Uveži karnevala u niti
Ja moram još malo sniti
Usniti razmetljivog Hogara
Još sam djevojčica iz predgrađa
Boli kosa spletena
U nježnu otavu
Nenavikla da kosim travu
Neotkovana kosa
Tvrdih otkosa
Pletem okove
Gubim stihove
Razbijam raj čekićem
Zaboravljena od svih
Kupujem nadu
Od zgužvanih
Krunisanih oboda
Ja sam voda
Ne umijem da lijem
U krošnje,u nošnje..
Zori na Obilježju
Neće sniježiti
Ispod Sunca
Prazne mi oči
Što ne doskoči u dan
U san da lista nad vodom
Kroz kletve stradalnika
Prošnja zaboravljena u jecaju
Bogomajke
Dobro nije…
Jecati sužanj ne umije
U krilu skriva zapovijesti
Gubimo se na cesti
Poraženi krvotokom Zemlje
Optočeni strahom od pandemije
Poplava uma..
Ne biram ništa
Ništa mi nije dato
Sam dan izazivam
Na megdan tišine
Uzavrelog srca…
Zaustavi lažne tirade
Nema nade za
Izgladnjelog čovjeka…
Krenućemo ispred bola…
Neuspjela otmica
Dostojanstva
Nova obmana
Svetilišta!!!
BOLESNIČKA SOBA
Neprijateljska noć bez svanuća
zvjerski i tvrdi pogled kao
poslednji napor priviđenja izmučen
izčezava u najstrašnijim mukama
rascvjetale rumene rane na svelima
starim rukama…samrtnički strah zebe
isteže krivu kičmu, sa sobom se bori
presahli izvori…bolje biti neće.
Snivam san koji sam jednom jasno usnila
približava se stvarnost, neosjetno obavija
ogromnom težinom odluke Tvorca…
Divlji kovitlac misli luduje u neizvjesnom
bespuću, rasipaju se riječi k`o hladna
rosna voda na dlanovima…još nade ima…
Jedan, jedini bol u grudima…
Lelujav, modrkast sjaj razapinje noćna utvara…
Krupne zvijezde se krune i padaju…
SNIJEŽNA BALADA
Ne umijem da pronađem riječ pravu
Jutro me je oborilo kroz mećavu
Prozori su bjelobolom okićeni
Sniježni jutro … zašto meni?
Dan je prvi od proljeća
Dogorijeva bijela svijeća
Zeleno se sa bijelim stoči
Ugrabljene moje slijepe oči.
Ne znam riječ da probudim
U mećavi ja se gubim
Oko mene sve se vrti
Dobro došla bijela smrti.
Ja ne moram rimovati
Moje boje odabrane
Dok kucaju novi sati
Mećava će već da stane.
Ne daj se iz zemlje zeleno
Bez bola vječito stvoreno
Nestaju pahulje bijele
Nemirne misli se sele.
Odlaze misli u nepovrat
Kamen na stijeni biće mi brat
Smrti moja tako obična
Nisam ti vična … nisam ti vična.
Ti misliš da ti se predajem
Da ti se ponizno dajem
Utopila sam se u ovo proljeće
Pa mi se neće … pa mi se neće.