Kada razmatramo pitanje egzistencije, prije ili kasnije moramo doći do problema njenog okončanja, dakle smrti. Da li je zapravo čitava težina egzistencije zasnovana na neuklonjivosti činjenice da je konačna; ako ne apsolutno onda bar u ovoj nama poznatoj formi? U ovom slučaju ću ipak egzistenciji prići pod pretpostavkom da je beskonačna vodeći se Epikurovim upustvom da: Kad smo mi tu, smrti nema, kad smrt dođe onda nas nema. Kakve bi posljedice po čovjeka bile kada bi on pretpostavljao sopstvenu besmrtnost, pa čak i u formi ovdašnjeg, vidi se na primjerima sljedbenika abrahamskih religija. Vjerovanje u bivanje nakon ne mijenja mnogo u realnosti naše svakidašnje istrajavanje u bivstvovanju.
Bol
Zašto je egzistencija isto što i bol? Da li je bol definicija samoga čovjeka kao nosioca egzistencije (jer samo čovjek egzistira)? Da jeste, pokazuje jedan banalan primjer; čovjek potvrdu svoje realnosti traži samo u bolu, pa kad uoči nešto što nadilazi perceptivne sposobnosti njegovog uma, a to je najčešće nešto izvandredno lijepo, on traži od drugog čovjeka da ga uštine. Priklješćivanje ljudske kože jasno stvara bol koji u ovom slučaju služi upravo da napravi distinkciju između realnosti i imaginacije, između sna i jave, između bića i nebića… Možda zvuči mazohistički ali nije moja krivica zbog tog antropološkog svojstva naše vrste. Nikada nijesam čuo da neki čovjek kaže: „Poljubi me ili zagrli me ako je ovo istina.“ Možda je opet sasvim i legitiman zahtjev za primanje bola jer ne bi bilo ubjedljivo lijepo ovaplotiti lijepim jer bi onda bilo isto. Tek bi tada nastupio pravi déjà vu pa bi poslije toga bilo potrebno mnogo bola za povratak u realnost koja je najvećim dijelom sklopljena estetikom apsurda. Jedino kada je logično moguće vidjeti kompletnu ljepotu je prenatalno ili poslije smrti. Kao što bi se šaljivo zapitao Robert Tore: Ima li života prije smrti? Nijesu se ljudske oči navikle na ljepotu pa je često izvitopere, pregaze ili odbace. Jedno jako bitno svojstvo čovjeka je upravo to, strah od nepoznatog ma šta god to bilo. Strano je, bježi ili ga satri. Ugrožava me svojom drugošću. Otvara mi novu ranu na tankom i pretegnutom tkivu egzistencije. Ta rana je zapravo novi horizont. Novo znanje. Nova stepenica dijalektike svečovječanskog duha. Svako poznanje neke drugosti je poznanje zapravo dijela našeg sopstva. Logorni čuvar i zatočenik u logoru će u međusobnom pozanju naći zasigurno bar zrno istosti. Objektivna činjenica je da je samo razlika u odnošenju prema onom levinasovskom Drugom. Trenutak kad naša sopstvena egzistencija počinje da nam bude strana, nešto nama nepoznato i izvan našeg domena umom zahvaćenog, postaje istinski početak egzistencije jer tek tada ona počinje da boli. Proces spoznaje, rekonstrukcije, ponovnog smještanja u svijet, manifestacije sopstva pred drugim, njegovo upodobljavanje vladajućem diskursu ili pak bunt protiv njega i svih drugih diskursa moći postaje trajan proces egzistencije egzistirajućeg sve do kraja, razgradnje, končine, povratka u opštost, smrti… To stanje nemogućnosti napuštanja sopstvenog bivstvovanja u manjoj ili većoj mjeri se ogleda u bolu ili pak verzijama bola. Najpoznatija verzija je mučnina. Par excellance egzistencijalistički pojam. Prva asocijacija svakom filozofu a i uopšte čovjeku koji je gledao dalje od nosa je Sartrovo istoimeno djelo (franc. La Nousè). Sam pojam je, po mom sudu, suštinskije objasnio filozof ljubavi Levinas, koji u drugima nije vidio pakao kao Sartr već mogućnost da se uđe u veći stupanj od samog bivstvovanja a to je biti dobar: „Biti dobar je drugčije i bolje od biti.“ Mučninu Levinas definiše ovako: „To beznađe, ta činjenica okovanosti, sačinjava svu tjeskobu mučnine. U mučnini, koja je nemogućnost da se bude to što jesmo, nalazimo se prikovani za sebe same, zatvoreni u tijesan krug koji guši. Nalazimo se tu, nema više šta da se čini, niti šta da se doda toj činjenici da smo u potpunosti izručeni, da je sve potrošeno: to je sušto iskustvo čistog bivstvovanja…“
Apsolutno
Bog je mjera bola. Najbolji prikaz nestalnosti, nedovršenosti i nedostatnosti ljudskog bića koje je, tražeći boga, našlo sve sem njega. Uprkos tome što je postojanje dobrog boga logički paradoks, koncept odavno prognan iz nauke, on ipak prebiva u ljudskoj svijesti do dan danas. Da li se brže vjera gubi u nekoj naučnoj opservatoriji gdje sve svjedoči ćutnju božiju a slavi slučaj i nužnost ili recimo u Aušvicu, rekao bih ipak u Aušvicu zato što samo najzlije biće može otćutati smrt toliko stvorenih po obličju svome. U dokumentarnom filmu „Rückkehr unerwünscht“ koji se bavi koncetracionim logorom Mathauzen, jednom zatočeniku se pripisuje misao: „Ako bog postoji, moraće moliti za moj oprost (Wenn es einen Gott gibt muß er mich um Verzeihung bitten.)“. Uprkos svemu abrahamske religije i danas imaju milijarde pobornika a samim tim institucije tih religija snagu da, bez i malo stida, govore kakav bi čovjek trebao biti dakle da budu veći nosioci biomoći i od same države tako što imaju apsolutni monopol nad tijelima i životima njihovih vjernika a pretenduju da porobe sve. Ali otkud onda taj prkos razumu oličen u homo religiosusu? Čovjek je slomljen. Slabašan i neutješan. Potreban mu je neko ko će biti refleksija njegove sopstvene ljubavi jer apsolutna ljubav, kao i bog, mogu biti samo plod imaginacije. Zapravo je čitava patnja čovječanstva prouzrokovana odsustvom bilo čega apsolutnog a posebno ljubavi. Ništa izvjesno, ništa preko čega bi postojala trajna samoindetifikacija, ništa kao sveprisustvo, ništa kao jednakost same egzistencije. „Čisto biće i čisto ništa su jedno te isto“ što bi rekao Hegel ili „čovjek je namjesnik ničega“ kako tvdi Hajdeger. Sama spoznaja bića je zapravo susret licem u lice sa ništa. Bog je samo jedan u nizu palijativa. Ostale navodi Erih From u svom tekstu O čovjeku našeg doba: „Naša civilizacija pruža mnoge palijative koji pomažu ljudima da ne dođu do svijesti o svojoj usamljenosti: to je, kao prvo, stroga rutina birokratizovanog, mehaničkog rada, koja pomaže ljudima da ne dođu do svjesti o svojim najosnovnijim željama – težnjom za transcendencijom i sjedinjenjem.
…. Zabavljati se znači biti zadovoljan zbog trošenja i “uzimanja” robe, pejzaža, hrane, pića, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, filmova – sve se to troši i guta.“
Ovdje bi valjalo napraviti jednu nužnu relativizaciju; „težnja za transcendencijom i sjedinjenjem“ ne samo da nije najosnovnija želja ljudi već je još jedna u nizu uvreda zdravog razuma koje su filozofi pravili kroz milenijume a ponavljaju ih i danas. Gladni i žedni imaju puno pravo da svojim smrtima ismijavaju ovakvu filozofiju. Osnovna potreba čovjeka je da diše, hrani se, ima toplinu doma i habitusa… Transcedentalne koještarije vraćamo tamo gdje im je i mjesto, na smetlište beskorisnih ideja i razmišljamo kako sjutra da gladan bude sit a prebogati manje bogat time stvarajući pravedniji svijet. Uostalom nema ništa da je ostalo a da to From nije osporio kroz par rečenica koje su, vjerovatno, imale za cilj da budu mudre i proročke, a zapravo su samo poetika umišljenog sitog stomaka.
Da malo radikalizujemo relativizaciju: Biti isposnik i asketa sa aksiološke tačke gledišta nije manje vrijedno nego biti „gutač“ filmova, knjiga, pejzaža, cigareta ili ma čega drugog što jednoj individui pruža satisfakciju a drugoj ne nanosi štetu. Čak, u slučaju da taj asketa i isposnik se nađe ispostavljenim da sebe uzima kao obrazac ispravnog postupanja, gubi pravo na aksiološku jednakost i može se svrstati u kategoriju prestupnika protiv dostojanstva čovjeka. Niče slično zapaža u Sumraku idola: „…kakva naivnost leži u riječima: „Čovjek bi trebalo da bude takav i takav!“ Stvarnost nam pokazuje čudesno bogatstvo tipova, preobilje varijacija i preinačenja oblika: neko siroto zazjavalo moralista na to će nam reći: „Ne, čovjek bi trebao biti drugačiji?“ On čak zna kakav bi čovjek trebalo da bude, taj žderonja i licemjer; on nacrta sebe na zidu i kaže: „Ecce homo!“ Čak i kada se moralista obraća nekom pojedincu i kaže mu „ti trebaš da budeš takav i takav!“ – on ne prestaje da pravi budalu od sebe.“
Da li postoji onda bilo što što je apsolutno? Da, jedino bol što aposlutnog nema.
Tvarca jedna
Univerzum je ravnodušan ili ako bog postoji onda nas sve mrzi podjednako. U tome možemo naći razlog za optimistički nihilizam, filozofski koncept koji nastao kao krajnje ishodište dosadašnje dijalektike ljudskog uma. Njegova glavna ideja je da mi odlučujemo šta ovo (život, ova datost) znači za nas. Slobodni smo da sami damo smisao svom životu ili smislove. Da za svaki dan, ako želimo, nađemo novi smisao ili da zacrtamo neki fiksni životni cilj. Da odigramo stotine životnih uloga ili da živimo kroz jednoličje. Da udahnemo život punim plućima ili da živimo u odricanju. Da rastvaramo djelić po djelić misterije koje nas okružuju ili da živimo u neznanju, konzumeristički ili opredijeljeni samo za neku usku oblast nauke ili tehnike. Da saznavamo ili pak uživamo u estetskom. Da bivamo moralisti ili amorilisti ili jedno i drugo jer je ili put u dihtomiju a egzistencija je, poput umjetničkog materijala, sastavljena od niza boja, gline, marmera i mi, kao umjetnici svog bića, možemo je oblikovati onako kako mislimo da treba. Mada opet je ovo suviše optimistično pa valja napraviti jedno ali među ove silne ili a to ali se zasniva na tome da smo prosto determinisani jednako kao i svaka druga životinja. Ljudi se ne rađaju jednaki a društvo ne dava jednake šanse. Roditi sa, primjera radi, 46 hromozoma, značajno povećava mogućnost da ćemo imati pravo na ili. Roditi se perfektnih tjelesnih performansi u Somaliji ili u Njujorku, takođe značajno određuje mnoštvenost i pogodnost ili u našim životima. Roditi se negdje na periferiji države Njujork ili pak i centru grada Njujorka opet je determinacija naših mogućnosti. Ipak u svemu tome, postoji nešto što je zajedničko – čovjek. „Šta je čovjek a mora biti čovjek, tvarca jedna te je zemlja vara.“ Ove Njegoševe riječi odišu najistančanijim egzistencijalizmom. U njima je jasno da svijet nije stvoren za čovjeka, da zvijezde ne sijaju zbog nas, da je bivanje čovjekom datost, da nas vara neka takva opštost kao što je priroda i da smo toliko beznačajni da čak nijesmo ni tvar nego tvarca. Suvišno je naglašavati da je Njegoš bio pravoslavni vladika i da sigurno nije naturalistički i materijalistički shvatao svijet ali neosporno je da je on sam slika i prilika starozavjetnog Jakova, kasnije nazvanog Izraelom, koji se doslovno rvao sa bogom. Ovaj bistri um nije mogao da živi bez svijesti o kopernikanskom preokretu kome je prethodilo spaljeno tijelo Đovana Bruna. Koje uradio više za čovječanstvo, Bruno ili Hristos? Jedan je čovjeku dao istinu drugi lijepu obmanu. Svaki čovjek ima pravo da odabere šta mu je milije, da li da egzaltira dostignuća ljudskog uma i sam dostiže nova ili da živi u žabokrečini iluzija starog svijeta ali ovaj drugi nema pravo da nameće žabokrečinu kao univerzalni obrazac ispravnog. Tu bi, valjda, trebalo filozofija da se vrati na scenu tako što će, kao majka svih nauka, sada braniti svoju djecu od mraka zaborava. Zaborava čovjeka koji teži ka zaboravu zaborava tako što sve što radi radi kao da nema ni kraja ni zaborava.
Ali zemlja nas i dalje vara, varamo sami sebe, varamo jedni druge, živimo od opsesija i samoobmana… Sve dok ne zaboli. U bolesti čovjek jedino bolje razumije svoju egzistenciju koja nije ništa drugo do fragmentarnost bola. Zanoktica se može učiniti problemom dok, primjera radi, ne izgubimo prst. Sa izgubljenim prstom bi se najlakše pomirili kad bi izgubili ruku… Stvari se ne dijele na dobre i loše nego na podnošljive i nepodnošljive. Spoznaja o tome boli kao i samo podnošenje. Sve boli. Bol. Kako je samo živ i opipljiv!
Ecce homo
Sartr kaže da čovjek uvijek jeste ono što nije i nije ono što jeste. Mali broj filozofskih lozinki na ovoliko suštinski način dekonstruiše neku problematiku. Uprkos tome što nikad nećemo znati ko smo ni kao individue ni kao kolektivitet, to ne znači da misija ne postoji.
Letimo nebom. Hodali smo po Mjesecu. Našli ljekove za mnogo bolesti. Produžili životni vijek. Cijeli svijet nam je kao na dlanu. Nikad nas nije bilo više. Svaki dan istražujemo dalje i dalje. Osvješćujemo se. Počinjemo sve više da brinemo za Zemlju jer znamo da, ako nastavimo ovako, brzo nas neće biti. Želimo da sačuvamo živote životinja, ugroženih vrsta. Empatični smo. Kadri smo zaplakati nad nesrećom Drugog i nepoznatog. Sposobni smo da detektujemo mane sopstvene vrste. Najhrabiji ih i ispravljaju. Volimo i dalje.
Znamo biti nasilni. Ubijamo se međusobno. Mrzimo. Ne prihvatamo različitosti. Nacionalizam i religija i dalje produkuju moć i upravljaju ljudima. 60% stanovništva živi u zemljama u kojima smrtna kazna još nije ukinuta. Ni jedno ljudsko pravo nam nije trajno zagarantovano i za svako se moramo svakodnevno boriti. Milioni gladuju i broj gladnih raste, s druge strane milioneri i milijarderi su takođe u porastu. Nijesmo našli još način da se izborimo sa HIV-om, kancerom i mnogim drugim bolestima.
Ali mi smo i oni koji ubijaju i koji stvaraju život. Kao pojedinci nijesmo samo nosioci prava već i dužnosti a osnovna dužnost je da ne činimo ništa što ne bi voljeli da neko nama učini a osim nečinjenja dužni smo da činimo sve kako bi prava drugog bila jednaka našim sopstvenim jer ako je pravo jednog ugroženo, ugroženo je pravo svima. Dakle treba misliti o nama; nama ne samo kao individuama ili grupama individua, već o nama kao čovječanstvu. Svi smo jedno baš zato što smo svi drugačiji. Jedan te isti organizam. Cjelina.
Misija nije nestala sa smrti boga koja je realan čin u ljudskom umstvu već se samo unaprijedila. Pluralizovala. Stvorila nove šanse i nove potencijale.
Da li ima smisla egzistirajuće i egzistencija, bolno i bol?
Da!
Na bilo koji način da pojmovišemo smisao ili ga tek pretpostavimo, možemo reći da njegova punoća nije iscrpna i potrošiva zbog neiscrpnosti i nepostrošivosti njegovih verzija, makar jedna od njih bila anticipacija njega samog.