Emanuel Srpak – pesme

U INTERVJUU SU ME PITALI ŠTO ZA MENE ZNAČI PJESNIŠTVO; NISAM ZNAO OBJASNITI

Krvarenje
Udaranje šake o zid kada me ostave
nizanje pločnika ispod koraka kojih nema
i nizanje koraka gdje nema pločnika
bijeg iz kružnog toka
bez ikakvog signala
stajanje ispred staklenih vrata
pretvarajući se da me ne vide
priželjkivanje hrane kasno navečer
luđačka vožnja
kada stižem nekome svome
i još cijela lista stvari

sol koja nagriza
onako kako mi godi
ostavljanje smeća vani
a ljepote unutra
nizanje riječi u umuklom autu
povratak sa posla
na posao
sa posla
na posao
sa posla
na posao
i tako u krug
topla šubara povrh ušiju
krov nad glavom
pridjev nad imenicom
i još cijela lista stvari

golovi koje nisam zabio
kao nogometaš koji nisam
pjesme koje nisam pjevao
kao pjevač koji jesam
vožnja do banke
u kojoj ne podižem ništa
vožnja do tebe u kojoj
podižem duh
arhive proživljenog
obrisi promašenog
izgubljena nalivpera
ti kad odmičeš
ti kad dolaziš
uglavnom ti
kad budiš se iz drijema
tisućinke mene
u vodi i na suhom
materijalna siromaštva
nematerijalna bogatstva
oni
koji voze istom cestom
u pola sedam ujutro
kako bi se našli na
nekom drugom odredištu
slojevi odjeće kada te skidam riječima
ruke kada plešu od kukova prema unutrašnjosti bedra
riječi kojima se ne mogu opisati
ne u trajanju jednog intervjua
i još
po nebu ispisana
cijela lista stvari

 

JEDAN OD GRADOVA

Kada ti moja knjiga padne
u stisak koji će mirisati
na kremu za ruke i siromašne sudbine
bojati ćeš se
nostalgičnih pogleda
i vraćanja u mjesto
na kojem si bila živa
otkrivati ćeš magiju zagrljaja
sa drugim momcima
iza stare pošte
znati ću da ne snivaš mirno i
biti će kasno
slomila si srce
nisi zaustavila minute

 

BABILONSKI TORANJ

Ne brini
svoje ćeš palače spaliti
poput neprijateljskih
kao da nikada nisu bile tvoje
ganjajući godine vladanja
u nepovrat

kožu ćeš vlastitu otpustiti
u sag kojim će gaziti
i tek tako ogoljen
krvav isprebijan
brojati ćeš
koliko svitanja treba
da ustaneš

misli ćeš
poput rođendanskih balona
pustiti u nebo
oprostiti se od
djeteta u sebi
od žene koja miriše na pupoljke
od rodbine i obitelji
te još jednom
postati pukotinom
slučajnim prolaznikom
vlastitom životu

promatrati ćeš kako odlaze
kako obećavaju
upoznavaju
samo da sruše onog čovjeka
kojeg si nekada činio
čijim si plućima uvlačio zrak
čije si kamenje na trepavicama nosio
čijim si znanjima svjedočio
čijim si srcem volio ili
čije si srce uvjeravao da voliš

ne brini
u tom trenutku
sudbina će posložiti svoje kockice
u babilonski toranj
jezike pomiješati u tintu
i stići ćeš
pronađen
gdje se nisi usudio kročiti

Emanuel Srpak

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.