ZATOČENIK
Proždiru, melju,
usitnjavaju na deliće nebitne,
zidovi beli.
Reči nečujne,
želje u ambisu skrivene.
Hoću da vrisnem-
tišina ćuti;
da nebu se vinem-
zidovi misli žderu.
Divim se tebi,
suludi stvore iz ćoška sobe;
što mrežu svoju pleteš,
precizno,
poput arhitekte.
Ti zatočeniče beznađa,
ti kreacijo ćutljiva.
NIKO
Širi se nedogledni, strašni,
mračni okean.
Ajkule crne,
površinom jezde.
Istrebljuju stvora,
što gubitak svaki,
brzo zaboravlja.
Na dnu
u špilji satkanoj
kostoima šupljim,
gmižu zmije.
Hrane se bolom, čemerom,
žuči.
Tu sputana Odiseja je pala,
lukavca veštog,
Penelopa nije dočekala.
Srebrnim vretenom, srce probola;
oružje jedino,
porazu predala.
U tom svetu seni,
kao da i sam sena postajem.
Odeću cepam,
otkrivam ožiljak gorki.
U ambisu varljivom,
neće me niko prepoznati.
REKVIJEM ZA MAGI
U plesu Smrti i Života,
otišla
s one strane ništavila.
Poput putnika zalutalog
u hotelu
začaranih odaja.
U mrtvoj noći
zanemele dirke klavira.
Melodija zvonka, živa
,,Ni dan više!“
Dovikuje tišina.
,,Heroinom, heroina poražena.“
Sikću moralisti lažni,
jezikom otrovnih zmija –
oduzimaju lik, Tvorcem dat;
kao da nije bila nikad.
Dolinom bola, razobličen
i sam se krećem.
Pao, među padu sklone,
izranjavan, odraz mi izranja,
iz pepela i praha,
iz reči uklete.