Filosofija kao nužnost – Jovo Radović

Kratak ogled o početku filosofije

Do sada je napisano na hiljade uvoda u filosofiju. Neki sadrže manje neki pak više referenci na suštinu koja je, po Hegelu, istina bivstvovanja. Prevashodno toj činjenici nije moguće napisati sveoubhvatan i sveljudski uvod u fiosofiju jer je svako uvođenje u filosofiju spoznaja sopstvenog sopstva.

Djeca su ta koja još od prvih godina svog života počinju da postavljaju pitanja na koja je nemoguće dati odgovor. ”Zašto Sunce sija?“ Zašto pada kiša?“ “Kako je nastao svijet (Sve što jeste)?”… Danas nauka ili pak teologija daju svoje odgovore na ta pitanja ali ne postoji jemstvo ni da su jedni ni da su drugi odgovori istiniti, već je svaki čovjek bahatim činom postojanja predodredio sebe da pronađe svoju istinu i da sam bude istina. Ali bi apsolutno neprihvatljivo bilo čovjeka okriviti za svoje postojanje jer je postojanje, jednako kao i filosofiranje – nužnost a ne nikakav akt slobode. Elem, sva ta pitanja bi se indukcijom mogla svesti na samo jedno jedino pitanje: Zašto nešto a ne radije ništa? Huserl je prigovarao što se filosofija ne zove arheologijom jer je upravo to učenje o opštem pranačelu, principu i poretku smatrao centralnim subjektom proučavanja filosofije. S druge strane, Eugen Fink tvrdi sljedeće: „Začuđenost se bitno razlikuje po dubini. Najpovršnija začuđenost jeste nad neobičnostima, nad naročitim, upadljivim stvarima ilizbivanjima, nad neobjašnjivim i tajnovitim. Međutim, najdublja začuđenost jeste nad najsamorazumljivijim; jer u ovome se dešava najveći preobražaj onih koji su začuđeni.“ Potkrijepljeni ovom tvrdnjom možemo zaključiti da djeca, uprkos tome što postavljaju kosmološka pitanja, ne može se reći da su uvedena u filosofiju. To što neće saznati odgovor na ova pitanja neće ih lišiti nikakvog zadovoljstva u životu… Igraće se, smijati, dobiti svoj obrok, a Kosmos će prepustiti, za sada, Kosmosu. Ali kad onda počinjemo da filosofiramo? Jaspers je za početak filosofiranja uzeo pojavu graničnih situacija u našem egzistiranju. Dakle, sve ono što izaziva duboku, potrešenost našeg unutrašnjeg bića, što nas učini strancima ma gdje bili, sva tjeskoba, čamotinja, bol, osjećaj naše prolaznosti i konačnosti, beznađe, to je istinski uvod u filosofiju i on se nikada nije mijenjao. Prevashodno tome, broj uvoda u filosofiju je srazmjeran broju mislećih bića (Cogito ergo sum-Dekart) i nema opštu istoričnost. Sada možemo jasnije definisati zašto je filosofiranje nužnost. U graničnim situacijama nema mjesta za status quo, već čovjek mora da se odluči da li da radi ono što mu je osnovno svojstvo, dakle da pokušava da pronikne u tajnu svog života ili da pređe u stanje nebića (da prestane misliti ili da eventualno izvrši suicid). Čovjek je pravi čovjek kada iskreno i opasno postavi sebi probleme, dakle da prihvati svoju potencijalnu ništavnost idealno izizraženu Njegoševim riječima iz „Gorskog vijenca“: „Šta je čovjek a mora biti čovjek, tvarca jedna te je zemlja vara.“ Nijedan problem nije istinski postavljen ako nije postavljen neustrašivo i opasno, toliko opasno da od njega u groznicu pada cijelo tijelo i um grčeći se u mučnin i bolu.

 Čovjekova dužnost jeste da, i u posrnulosti, traži pozitivno rešenje, inače će se naći u sunovratu sebe, a to je u djelu Dostojevskog, po riječima Ave Justina Ćelijskog, „pakao pravoslavnog  Dantea“.

Patnja nipošto nije odlika pesimista već je njima svojstvenije ono kjerkegorovsko očajanje ili sioranovska opsjednutost samoubistvom zbog besmisla. I jedni i drugi su autodestruktivni po sopstveno filosofiranje (posebno „sioranci“ i „ničeovci“); dobro je sumnjati u smisao, kao i u sve, ali da bi došli do bilo čega valjanoga moramo pretpostaviti da je smisleno. Da čovjek oduvijek nije gajio ideju o nečem savršenom, dovršenom, uređenom, još uvijek ne bi ni točak bio otkriven. Najbolji dokaz da postoji nešto što je sasvim skladno je mikrokosmos, to jeste čovjek sam, njegovo tijelo, um i duša koji su u božanstvenom saglasju. Nije zalud na proročištu u Delfima pisalo –  Gnothi Seauton (Γνώθι Σεαυτόν): „upoznaj sebe samog“. Kada bi čovjek uspio da spozna sebe, spoznao bi sve, cjelinu, našao bi mir.

Upravo je Novalisova izjava da je „filosofija težnja da se uvijek bude kod kuće“ najbolji odraz čovjekove potrebe za tim mirom. Spoznaja naše stranosti svijetu učini nas prognanicima iz sopstvene prirode i sve dok ne nađemo zavičaj, koji ne može biti u dimenziji bilo kakve ljudske svijesti, ostaćemo stranci. Kod hrišćana je to nebeski Jerusalim, kod muslimana Dženet, kod sljedbenika nordijske mitologije Valhala, kod budista Nirvana… U primarnom ljudskom preživljavanju osjećaj zavičaja takođe je transcedentalan, pa je jedini zavičaj čovjekovkov, koji bi se mogao porediti sa božanskim, srce drugog čovjeka, dakle ljubav. Možda je ona predokušanje eshatona, kako ga god ko zamišljao.

Elem, danas se, u eri od ratobornog, bljutavog, morbidnog, glomaznog, iracionalnog i, u krajnjem, lažnog optimizma, čovjeku na različite načine uzima pravo da pati. Patiti danas znači biti bolestan. Samim tim, mora biti sproveden kroz medicinske tretmane. Jedna tabletica često sve rešava. U čuvenoj američkog animiranoj seriji „Simpsonovi“ to je „ignorital“ koji psihijatrica propisuje Lizi Simpson i poslije koje, od bistrog i izuzetno kritički nastrojenog djeteta, Liza postaje zombi koji svugdje vidi smajlije, dugu, sve joj se čini prekrasnim (https://youtu.be/JxkDytaDI0w). Oldos Haksli u svom djelu „Vrli novi svijet“ takođe pominje tablete koje sve rešavaju. A fantastični klasik svjetske kinematografije „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ vrlo znakovito i oštro potavlja pitanje: koje doista lud?

Razni „lajfkoučevi“, savremena, mejnstrim religioznost (posebno hrišćanstvo) nameću da je čak grijeh patiti što je apsolutna besmislica. Pravoslavno hrišćanstvo nudi (većinom) sasvim drugačiju, zdraviju perspektivu. Sveti Pajsije kaže sljedeće: „Ako izbjegavam tugu da bih bio radostan, ako izbjegavam uznemirenost da bih bio krotak – tada sam ravnodušan! Jer jedno je krotost duhovna a drugo krotost ravnodušnosti. Neki kažu: „Treba da budem radostan jer sam hrišćanin. Mogu da budem spokojan jer sam hrišćanin.“ To nijesu hrišćani. Razumijete li? To je ravnodušnost, to je radost ovoga svijeta, onaj ko u sebi posjeduje takve osobine – nije duhovan čovjek ! Duhovnog čovjeka sve boli, sve ga dira. Bolno preživljava teške situacije u svijetu, boli ga ljudska nesreća, ali za taj bol biva nagrađen božanskom utjehom.“

Njegov savremenik, vrhunski teolog, bležnopočivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, držeći „besjedu nad piščevim odrom“ (Na sahrani Danila Kiša) kaže sljedeće: „Ono što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si i ostaješ svjedok toga: MJERA PATNJE JE MJERA ZNANJA. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića; zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni.“

Ali postavlja se pitanje čime treba da rezultira sva ta ljudska patnja? Ako je nužno patiti, samim tim filosofirati, da li postoji neki veći stadijum ljudskog postojanja?

Stanje patnje čovjek treba polako da kompezuje stanjem permanentnog sozrecanja. Gete kaže: Lijepo je misliti, još ljepše znati, a najljepše je sozrecati. Nema religije ni filosofije kojoj nije poznat ovaj pojam. Mada ima na stotine definicija, svaka od njih je, u biti, slična. Plotin „umno sozercanje“ poistovjećuje s viđenjem svjetlosti koja se izliva od prapočetka. Pokušajmo pak stvoriti sopstvenu koja bi glasila: Sozrecanje je prodor u najdublji ponor nas samih u sopstvenu suštinu, dakle samorefleksija našega Logosa; jedino sredstvo spoznaje tajne jer je i samo tajna po sebi.

Jovo Radović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.