Irina Redžepagić – pesme

bez naslova

Predugo su bili u kavezima.
Hranili su ih mali ljudi.
Zadužili su ljubav malih ljudi.
Tačke otpora su pojele same sebe.


AMAZONKA I OSVJEŠTENJE

Bez ženskog milozvučja
i administrativnog legata
sa dvije časne modrice na oku,
Mirna izbori svoje mjesto za šankom
u mraku primalne materije jedne kafane.
Stidljiva djevojka, za stolom u uglu,
nadglasana retorikom dežurnih
muških pedagoga o damskom obrascu
upotrebi żenskog šarma
kao i sočnim psovkama i rugalicama
na račun korektnosti feminizma
gledala je u Mirnu
puna tihog divljenja.


DEMETRIN AKVAREL

Prve bludnice,
tople i meke
što mirišu na med
i majčinu utrobu,
odrasle muškarce
u naručju, drżale su,
kao malene vudu lutke.

Tad Lilit,
(još uvijek neuseljena
u skriveno i infernalno)
Zemljom trčkarala je,
bosa, lakonoga
i jasno vidljiva na Suncu

Djevojčice,
što tek počele su menstruirati,
spojiše svoja mlada tijela
sa odmorom i snom prvog lovca,
olako, kao da ne znaju šta čine,
a baš kako treba,
a baš kako treba,
došapnulo bi nam to mitski
bezbrižno vrijeme.

Jutro poslije,
nasmijane i važne,
narukvice što dobile su zauzvrat
nanizaše na svoje tanke, dječije ruke,
sve do laktova.

Irina Redžepagić

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *