GRAD OD UZDISAJA
Grad gradila Prokleta Jerina.
Grad gradila – Srbe zavadila.
Argat traži – a zarad zidina.
Svoje daje: kćeri, sva tri sina.
Svi kopači – ka Novome Brdu,
da se kopa srebro za utvrdu!
Eto tebe. Eto ti sudbine:
da se teče blago za zidine.
Grad gradila, ali u zlo doba.
Na mukama sudbina je proba.
Ne mož’ Srbin slavu da proslavi:
argatuju Srbi na tvrđavi.
De, Jerino, vizantijska devo,
za dva leta zgradi Smederevo!
Za godinu – kule podignute…
Ćuti Đurađ, sve uz tvoje skute.
De Turčinu podaj kćerku Maru,
prinesi nam žrtvu na oltaru.
Podiči se sa dva slepa sina,
tvrda majko, tuđinko Irina.
De, Jerino, doturi nam hleba!
Mirisnoga, toploga iz peći,
svakom rabu – jer Tvrđava treba
da se može stići i uteći.
Kamen, kamen… Iz ruke u ruku,
tu će Turci zidinu da tuku.
U Srbiji ponestaje jaja,
da sagradiš Grad od uzdisaja…
Nad Srbijom širi svoja krila:
za potomke sanak si usnila.
Da Srbima nova zora sine,
nad tvrđavom Proklete Jerine.
Kroz vekove – nek ti Gospod sudi,
pravednije nego što su ljudi:
Smederevo, podigla te vila.
Jerina se tobom gospodila!
FRESKA U GRAČANICI
Moje oči, da bi ne gledale,
Sa kraljevski plavoga zida:
Okean suza ste isplakale,
Umesto tuđega stida.
Neraskidive rešetke
Moga kaveza zlatnog
Prozivaju mi pretke
Dok ljuljam večnosti klatno.
Ako prah mog oka preostane
Za lek – nije grehota.
Moje su oči iskopane
Još pre moga života.
Tek bezoka sam videla
Što nikad se ne sazna,
Umesto drugih se stidela
I bi mi purpur kazna.
Kraljica, bez ikog svog,
Šta snuje u nesnima?
Ne dao nikome Bog
Da progleda mojim očima…
KNJIGA ZAVIČAJNA
Uz gudure i strme planine
Arsenije i očevi preci
do Karpata i do Vojvodine
donesoše knjige svojoj deci.
Ostaviše štale i vajate –
dragocena ponesoše slova.
(Najvažnije, deco: da čitate
i čuvate jezik pradedova!)
Iz daleke kosovske mahale,
u sepetu umornoga ata,
ka severu danima klackale
drevne knjige, vrednije od zlata.
Melemna je knjiga starostavna,
donesena iz staroga kraja.
Pesmarica iz vremena davna,
izvezena vezom uzdisaja…
Nema danas knjige koja leči,
zavičajno pokidano tkanje.
Daljina me nadvoje čereči:
na moranje i na pristajanje.
Čija me je kletva dočekala,
porazila neprebolnom ranom,
kad na svetu, sazdanom od zala,
ja žalim za knjigom zavičajnom?