CEPANJE DLAKE
Lidija je imala trideset i jednu godinu kada je postala opsednuta kosom. Preciznije rečeno, Lidija je postala opsednuta svojom kosom, njenom strukturom, bojom ali najbitnije od svega i njoj teški problem u glavi prerastao u skoro ozbiljnu bolest bili su njeni ispucali krajevi. Ona je bila stravična čistunica koja je opominjala sebe da pokupi svaku mrvicu na stolu posle svakog obroka ali ovo se odnosilo i na nju samu, stalno je ispravljala kičmu i hodala je pomalo kao da je progutala pravu pravcatu motku. Kada bi ustala ujutru ona bi skuvala sebi zeleni čaj i sela za niski stolić u stilu kineskih čajdžinica. Onda, dok čeka da se čaj ohladi primetila bi krajičkom oka to račvanje kose i zgrozila bi se. Odmah je počinjao ritual ’skidanja viška’ kako ga je ona zvala. Sastojao se od pažljivog hvatanja jednog pramena baš kao kad lekar uzima venu i kidanja crvene ispucale kose koja se nalazila na poslednjih četiri santimetra njene savršeno ravne i negovane paž frizure. Ostatak kose je bio zdrav i crn kao kugla pri kuglanju kojom se obaraju čunjevi formirajući tetraktis. Njen cilj bio je potpuno oslobađanje od crvenog dela koji se bojala da ošiša jer će ’ostati sa tri dlake na glavi’. Znala je pigmente koje poseduje, četrnaest sedih koje su joj se pojavile mogla je da nađe u mraku bez ikakvog truda a prvo i prvo znala je da je njena kosa tanka i da zato mora da je čuva. To joj je rekla i svaka frizerka kod koje je ikad otišla a ona ju je videla kao mini-Boga koji, samo ako hoće, može da pretvori njenu kosu i nju, pre svega, u nešto bujno, egzotično, pomalo i čudno i misteriozno drugima, prolaznicima, njenom mužu i sinčiću. To je Lidija želela više od svega ali nije imala toliko vremena za frizerke od kad je njen sin dobio psa, francuskog buldoga koga su nazvali Leo na poklon od oca za deseti rođendan. Pas je kidao nameštaj, jeo unutrašnjost njihovog prostranog dvoseda, obavljao nuždu u svakom ćošku(što je ćošak zavučeniji to bolje!) a što je najgore sva briga oko njega pala je samo na nju pošto je sin morao da ide u školu, radi domaći, igra igrice i dobacuje se sa tatom ragbi loptom. Lidija je bila domaćica, dobro se udala za advokata i nije joj bio problem da sedi pre podne sama u kući. Ili je, makar, to sebi ponavljala iz godine u godinu. Ona sama je završila biologiju ali nije našla mesto kao nastavnica u osnovnoj ili profesorka u srednjoj školi. Pravo otkrovenje pri brizi za psa bio je park za pse u blizini njene kuće. U parku bi se pas istrčao i ona posle dva, tri sata ne bi morala da ga šeta ponovo. Jedan dan, dok je išla ka parku desilo se nešto neočekivano. Devojka je stajala glave naslonjene na zid i kako se činilo plakala je. Odjednom se okrenula i jezivo pogledala Lidiju. Lidija je htela da joj priđe, pita šta nije u redu ali devojka je skrenula pogled i Lidija je nastavila pravo pored nje. ’’Imaš upaljač’’? čula je iza sebe. Bila je to devojka naslonjena na zid. Kad joj je pružila upaljač devojka je pokazala glavom ka parku za pse i rekla ’’on više nema upaljač, makar ne za mene’’. Lidija je zaključila da je devojka pijana ili na drogama, znala je da se u parku ponekad skupljaju skitnice i pijanče. Oslobodila je psa povoca i osetila se i sama bolje i nekako lakše u svojoj koži. U parku je bilo nekoliko ljudi i pasa, jedna Ruskinja sa debelim border kolijem, devojčica od desetak godina sa maltezerom koji je preskakao prepreke uz devojčicine oduševljene krike navijanja, starija žena loše ofarbana u riđe i uglavnom jako radoznala za živote ljudi koji dođu u park. Njen pas je bio malinoa, odgovarajući njenom naoko mirnom ali zapravo agresivno ispitivačkom temperamentu. Ona je pričala sa crnokosim mladićem od najviše dvadeset i sedam godina. Vitak, u kompletu crne trenerke i zgodnim rancem marke Adidas, takođe crn. Razgovor je bio o krpeljima i drugim parazitima i kako zaštititi pse od njih na najbolji način. On se uživeo u razgovor i Lidija je videla odmah da voli da sluša svoj glas. Između ostalog, isto kao i napadna žena, pomislila je Lidija i sela na klupu da sačeka Lea da se istrči. Čim je sela u vidno polje joj je uskočio neposlušni plamičak iskrzane kose. Imala je nagon da se reši viška tu pred svima ali nekako je prisilila sebe da bulji u panj u blizini i broji godove. Izbrojala je trideset i jedan. Tačan broj njenih godina. Kakva čudna slučajnost, pomislila je. Pogledala je ka žičanoj ogradi koja je ograničavala park od ulice koja je jedna od najprometnijih u Novom Sadu. Trava je bila visoka u blizini ograde ali je Lidija ipak uočila sitno grupisanje cveta Asfodela. Ona je poznavala latinski naziv i vrste ove biljke i uopšte je znala namenu cveta jer je sve to proučavala na fakultetu ali bila je sigurna da niko drugi nije ni primetio a i da jeste da je samo pomislio da je to lep ali neupadljiv cvet. Neprijatna misao joj je prošla kroz glavu, Asfodelus se uglavnom sadi na grobljima i šta ako je park napravljen na mestu gde je nekad počivalo groblje? Stresla se neprimetno i podigla obrve pri toj najasnoj emociji kad je primetila da je crnokosi dečko gleda. Netremice, kao da uopšte nije posedovao kapke. Lidiji se učinilo da je lepuškast ali bilo je nečeg onespokojavajućeg u tome koliko se trudio da bude ležeran. Ustala je i pronašla Lea kako se igra sa maltezerom u uglu parka, stavila mu je povodac preko glave i krenuli su ka izlazu. Dok je povlačila ručku na mehanizmu vrata učinilo joj se da je crni dečko još uvek gleda. Negde u vazduhu ograđenog travnatog parka lebdela je nevidljiva meta.
Lidija je celu noć provela prevrćući se po krevetu čupajući kosu i razmišljajući o parku za pse i crnokosom dečku. Muž i sin su to veče otišli u Kraljevo kod muževljeve majke. Negde oko četiri sata izjutra čula je Lea kako grebe po vratima što je značilo da mora da ustane iz kreveta i izvede ga u šetnju kako bi obavio nuždu. Bilo je neobično da u ovo vreme traži da izađe ali Lidiji je čak dobrodošlo malo svežeg vazduha. Došli su do parka za pse. Crnokosi dečko je još uvek bio tu, sedeo je na klupi. Lidija je sela pored njega. Nije više osećala nervozu i potrebu da se reši viška kose. Pričao je sa njom o travi u parku, raznim igračkama za pse i temperamentima pasa. Ugodan i uljuljkan razgovor, standardan u svakom smislu sem po svojoj dužini. U jednom trenutku Lidija je pogledala panj i shvatila da se broj godova povećava. Na horizontu se pomaljalo Sunce a broj je dostigao preko pedeset godova. Lidija se prenula, izvadila džepno ogledalce i videla tuđi odraz u njemu umesto svog. Tako je baram izgledalo na prvi pogled. To je bila ona, ali dvadeset godina starija. Shvatila je šta se dešava. Crnokosi joj je donosio Asfodelus, rekao je da je jestiv i da mora da ga proba. Leo je lajao, uplašen. Ona je imala isto toliko godina koliko joj je ovaj mladić uzimao kroz panj. Trenutno preko pedeset. Hranio se njenom vitalnošću a način da oživi bila je biljka koja će je odvesti u zagrobni život. Setila se devojke koja je plakala naslonjena na zid ispred parka i shvatila da je to bilo upozorenje na njega. Našao je drugu žrtvu a to je bila ona. Morala je da pobegne. Pokupila je Lea i krenula ka izlazu iz parka. On je stajao ispred njih i pokušao da je pomazi po kosi. ..Vidi se da je zdrava i negovana’’rekao je. ,,Nije a uostalom nije ni toliko bitna’’ odbrusila je Lidija odlučno i izašla iz začaranog kruga cepanja dlake. Kročila je u dvorište kad je svanulo i provela jedno od najlepših jutara svog života igrajući se sa Leom, preporođena.