Prof. Katarina Sarić o poeziji Eve Petropoylou Lianoy

 

Ontološko mišljenje ima svoj fundament u počecima rane grčke filosofske misli, tačnije, u višedimenzionalnosti mišljenja[1] kao tihoj snazi mogućeg. Poezija Eve Petropoylou Lianoy, grčke pjesnikinje, nema slučajno svoj vlastiti, autentični fundamentalni pečat upravo u korijenima mišljenja iz zemlje svog bivstvovanja i stvaranja.

 

Ono počinje pitanjem: Šta jeste?[2] pri čemu više nisu od relevantnog značaja potencijalni odgovori koliko je to elaboracija samog pitanja koje će postati orijentir cjelokupnog evropskog promišljanja o bivstvovanju.

Pitanje o onome šta jeste, biće tradicionalno određivano naspram onoga šta nije; pojmovni par: biće – nebiće ili biće – ništa postaće, manje – više, okosnica ontološkog zasnivanja prve filosofije koja će se u svom temelju otkriti upravo kao ontologija (o svim kobnim posljedicama utemeljenja ontologije kao prve filosofije kod nekih modernih mislilaca poput Levinasa, Deride i dr. nećemo na ovom mjestu opširnije raspravljati).

Na svoj put od bića ka nebiću, filosofija kao ontologija kreće od Parmenida i njegovog transcendentalnog putovanja u onostrano.

U svojoj poemi O prirodi Parmenid će se u mističkoj i pjesničkoj ekstazi, praćen Helijinim kćerima otisnuti na put u nepoznato a dospjeće na puteve Noći i Dana na čijem će kraju biti boginja pravde (Dike). Ona će stajati pred zabranjenim vratima i držaće ključeve koje mu neće dati.[3]

    Tako će se ovaj rani grčki mislilac naći pred ekskluzivnom disjunkcijom koja će ga morati odvratiti s jednog puta. Tako ni Evu, čija se poezija konfrontira na svim spojnicama Parmenidove teleološke putanje.

Nije to bila egzistencijalna težina slobode izbora ili – ili jednog Kjerkegora, naprotiv, Parmenid i ne pokušava da provali zabranjena vrata i suoči se sa Ništa koje vreba iz tamnila noći.

Ali će zato, doduše mnogo kasnije Ništa po prvi put svom snagom provaliti u bivstvovanje sa Hajdegerom (i prije u Hegelovoj konstelaciji zastrašujuće moći negativnog, kao i kod Kjerkegora u paradoksalnom spoju dobijajućeg gubitka, a očitovaće se i u Spinozinoj postavci Omnis determinatio negatio est i čuvenom Lajbnicovom pitanju: Zašto nešto a ne ništa?).

Međutim, budući da je jedino Hajdeger dao temeljnu analizu pojma Ništa a na čijem će tragu kasnije Sartr poistovijetiti ovaj pojam sa slobodom na koju je čovjek osuđen, otpočećemo naša razmatranja upravo sa njegovim razumijevanjem pojmovnog para bivstvovanje, odnosno tu – bivstvovanje: ništa.

Kod Eve, naše pjesikinje, Ništa je smješteno u crnim srcima ljudi, ne u prirodi.

    (Uzgred, da napomenemo još i to da se, uprkos Parmenidovom povlačenju sa puta koji je skrivao ništa[4] i jednom kontinuitetu u izlaganju bivstvovnog ustrojstva (henološkom) u različitim regijama bivstvujućih kako ih je postavljala sholastička tradicija i to naročito tomistička ( theologia naturalis koja je baštinila kategorijalno aristotelovsko nasleđe) – ono ipak pojavljivalo.

Ništa je naime, entropijskom snagom upadalo u redudantan sholastički sistem, i manifestovalo se kroz sindrom koji je nazivan horror vacui.[5]

    Čovjek je, iako logičkom snagom poimanja i izvođenja sigurnosne hijerarhije ustrojstva i reda (u vidu kategorija, uzročno- posljedičnih veza, teleološkog poretka sa najvišim bićem u redu svih bića koje se ispostavlja kao nužan garant pojavnog svijeta i

dr.), ipak osjećao prisustvo neke tamne sile praznine i ništavila koje može prodrijeti u njegovu prividno sigurnu stvarnost.

Na svim nivoima poezije EVE Petropoylou Lianoy, Ništa izranja svom snagom negacije I negativiteta, ono se cikličnom, kosmičkom putanjom uvijek iznova vraća I zabija otrovnim strelicama u njegove materijalizovane likove – ljude. Ali, istovremeno, Eva ima protiv-otrov, anti-otrov koji se ponaša kao poetski štit, molitva, snaga prvobitne pjesme, odaslate u svemir kao ode katarzičkim pročišćenjima i novim počecima.

 

(Iz prikaza, Katarine Sarić)

 

Eva Petropoylou Lianoy

 

Izbor iz poezije:

BEKPEKERSKA pjesma

Moram da napišem pjesmu
Pjesmu koja će poslužiti za upotrebnu svrhu
Jednog bekpekera, recimo
Razapetog na stepeniku egzistencijalnog putovanja
Između zemlje i neba
Boga i  čovječanstva
Brace i sestara
Mene i mojih unutrašnjih demona

Moram da pronađem verse I rime
U potpunosti drugačije od svih prethodnih
Da bi se uklopile u surovu sadašnjost
Učmalost svakodnevnice

Moram da pronađem tu samo jednu, jedinu istinu
Kao opravdanje I prihvatanje
Moram da napišem posve novu priču
Knjigu novu
Cijelu
O životu ispočetka
Svakom novom danu kao otkriću novome
Jer  i ljudi su postali novi
Zli i pokvareni do srži
Na toliko mnogo nivoa
Da će mi trebati beskrajno novih priča
Da ih pročistim od gladi, nezasitih upotreba i zloupotreba
Da ostavim samo one koje vodi ljubav prema ostatku čovječanstva

Moram da napišem pjesmu
O strahu i mraku
Zvijezdama koje još uvijek obasjavaju tamu
Mada sve slabije i bleđe
O razlici među ljudima
O onima koje ne vuče trbuh za kruhom
Glad ta nezasita mašinerija
Metalna utroba
I onima drugima
Malobrojnijima ali vrijednijima

Da prethodne izbacim iz utrobe
Sve što vidjela sam, napisala i znala
Da zaboravim

Moram da napišem
Pjesmu o kapetanu novom
I brodu sa čije palube odzvanja dječiji smijeh
Plovidbi koja se nikada završiti neće

 

ANTI-DOMAĆICA

Neću ti umjeti ispeći jaja na oko
Za doručak
Nisam baš neka domaćica
(odmah da ti priznam)

Ali ako naučiš slušati moj glas
Moju pjesmu koja će ti biti ogrtač pod zvijezdama
Skriti
Te od svakoga zla

Neće ti smetati moja soba na koju je popadala
Prašina prethodnih vjekova
Moje kreativno smetlište od uspomena

Neću ti znati biti kućna žena
Ali ćeš čuti da me u kneskoj kući
Tamo negdje preko I daleko
U kineskom starom gradu Yan’an
Zovu ženom-kućom od pjesme
Poetese

Nećeš me pronaći u “Forbes” magazinu
Kao onu
Koja se lažno smije i pozira trendovima
Stilistima novih generacija
Naprotiv

Vidjećeš me kako luda plešem po kući
Pjevam i skačem u doba pandemije
Moleći se kosmosu da zaustavi točak ovog ludila
Moje će molitve postati  versi
Pobunjeničke protiv ovog zločina nad čovječanstvom
Finalnoj egzekuciji
Poluciji
Bombardovanju djece
Moje će molitve postati pjesma
Odaslata u nebo
Odaslata na sve četiri strane svijeta
Poput strelice
koja će se zabiti ravno
u srce
svačije
Pjevajuće osvete

 

Sa engleskog preveo: Ilija Stanković

Prepjev: Katarina Sarić Vavilonska biblioteka

 

 

[1] Hajdeger govori o grčkom mišljenju kao izvornom; ono još uvijek nije zatvoreno pojmom na način – izama modernih pravaca. Ovako zatvoreno mišljenje, po Hajdegeru više,, ne misli”. Grci su samo mislili (mišljenje nisu čak ni nazivali filosofijom); tu gdje se javi naziv – mišljenje iznevjerava sebe, smatra Hajdeger.

[2] U ontološkom obrtu najstarijeg, vječnog pitanja koje zaokuplja ljudski um: pitanja o postanku, porijeklu svih stvari koje se elaborira u najrazličitijim mitovima, kosmogonijama, teogonijama itd., koje, isto tako nude i najrazličitije lepeze odgovora, B. Šijaković (2002: 142- 143) vidi otklon od mitotvornih određenja u kojima prvo jeste ‘ovo’ ili ‘ono’. . . U njima je, primjećuje Šijaković, stalno upravo ovo jeste. Stoga se pitanje ,, šta jeste Prvo?” može formulisati i kao pitanje ,, šta jeste Jeste?”. U ovoj formi, Prvo je ono koje posjeduje punoću bivstvovanja; nije više riječ o nekom prvom u vremenskom slijedu stvari, već, naprotiv, o Apsolutnom Prvom.  Ovaj dramatični obrt, po Šijakoviću, predstavlja uzbudljivi trenutak rađanja filosofije, i to kao premium philosophicum odnosno ontologicum.

[3] Parmenid, O Prirodi, (H. Dils, Fragmenti predsokratovaca, 207.):

Hajde, kazat ću, a ti saslušaj, zapamti riječi,
Koji su samo zamislivi istraživanja puti:
Prema jednome bitak jest a nebitka nema –
Staza je to uvjerenja koja Istinu slijedi;
Prema drugome nebitak jest i nužno postoji –
To je, kažem ti, sasvim nespoznatljiva staza:

Ne možeš spoznati ono što nije (jer moguće nije)
Niti izreći.

[4] Parmenidovo biće je zaštićeno od upada ništa, ono je sigurno, samodovoljno i zadovoljno. Parmenid mu pridjeva i attribute poput: nenastalo i neuništivo, cjelovito, nepomično i bez završetka; niti je bilo niti će biti, čitavo sad je, jedno, neprekidno. . .

[5] Strah od praznog prostora, o njemu, između ostalih, govori i Pascal.

 

Više o autorki možete pogledati ovde: https://www.thepoetmagazine.org/interview-with-eva-petropoulou-lianoy

Jedan komentar na “Prof. Katarina Sarić o poeziji Eve Petropoylou Lianoy”

  1. Sjajna recenzija, kakvu zaslužuje divna pjesnikinja Eva.Čestitam, dragoj Evi kao prevoditelju i recezentici!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *