Katarina Sarić – pesme

RECIKLIRANA PJESMA

Nisam stigla da potrošim bočicu parfema
u koju sam zatvorila sve tvoje mirise
(na predratni vonj pamfleta sad zaudara
na dame s lisicama oko vrata).

I dok puštam perle kišnice da otiču niz kanalizaciju –
Javljaju li ti da još te spiram?

Pravim letak od onog jednog kratkog bljeska čiste evidencije (ja i ti)
kačim za njega onu jedinu našu, tvoju i moju sliku
na kojoj stojimo kao dvije “drvene marije” što glume
Robespijera i Jovanku na gubilištu sreće
pred kojom su pokorno sagnuli glave u strahu.

Nemam šta da recikliram.

Pitam ljude da li se sjećaju one stare partizanske pjesme
u kojoj se pominju naša dva imena
kao gorski bor i jela mladica
stidljivo o njega oslonjena.

Nisam stigla da potrošim ti karmin na usnama
Suv je sad kao tetrapak koji buđa u praznom frižideru
kao mokar pas kojeg si ostavio onda pred vratima
(od njegove sam dlake isprela ćebe).

A već je počinjao prvi snijeg i sve je bilo tako čisto
(trolejbusi nisu stigli da ga blatom isprskaju,
ni mi ga nismo stigli izgaziti a već je postao blatnjava bljuzgavica).
Prekrila je onaj jedan kratak bljesak čiste evidencije (ti i ja).

Javljaju li ti da još te spiram?

Govorila sam ti da budeš Pasternak i da ga zavoliš (snijeg).
(Ne mene. Ili psa-ćebe).

Pogledao si me očima koje su ubile svu romantiku u korijenu.
I cvijet nije mogao da se otvori tračku sunca
koje se stidljivo probijalo kroz roletne onih mračnih popodneva
u kojima me nisi tražio.

Nemam šta da recikliram.

Nisam stigla da te potrošim
I ostao si sav na meni.

Javljaju li ti da još te spiram?

Da ispiram imenom tvojim i usta i utrobu i grlo –
da želim da čuješ ovu moju slabašnu od riječi osvetu
kojom te grizem
ali se nekom čudnom inverzijom ugrizi na mojoj koži reflektuju.

I sva sam modra od iluzionizma plavetnila
koje se otvara kao rana nadamnom.

Rana koja se ukazala od prolomljenog ogledala neba
u kojem se ogledam,
ali ne vidim, sebe ne vidim.

Vidim samo isječke i onaj kratak bljesak evidencije (ti na meni).

Ja nemam šta da recikliram.

 

RAZVUČENA PJESMA

/Od gusjenice do leptirice/

Znaš li?

Da razvukla sam ti ime
kao žvakaću gumu preko musavog lica nedozrelog djeteta
preko krila ptice rugalice svake ove svakcijate stranice
razvukla ti namješten osmijeh i predaju kolodvorsku
s koljena na koljeno kao štafetu prenošenu
sa subote na subotu onih impotentnih protesta
nedjeljnih popodneva raspisanih konkursa:
,,G-din Savršeni traži novu ženu“
svježu
dovršenu
nepotrošenu

Da vratiću se
Živa živcijata
od suzavaca razmazana hartija
glasnica oteklih od svršavanja

Vratiti kao raspjevana lasta
pjesma epska uz gusle rastegnuta.

Razvukla sam te u liniju duž stomaka
kao slatko od višanja sa jezika
na udolinu ispod pupka
zagolicala
Razvlačiće je neki drugi
Znaš li?
ubuduće
iz ruke u ruku
od usta do usta
Kao tijesto za kiflice sa džemom oklagija
dječije slagalice, poštapalice, brzalice
mezu uz lozovaču ljutu domaću

Kao uštirkan stolnjak uvijen oko gležnjeva zdravica
/Uflekaćemo ga prosutim sokovima kad noć padne kao zavjesa/
meka glina podatna za oblikovanje
regularnih modula

U predsoblju će
kao suvenir
ostati one vojničke cokule u kojima sam željela svijet da mijenjam
Visokom štiklom zamijenjene
naoštrenom olovkom
crtaće me snenu protegnutu
iz gusjenice ženu
od brade do bokova izvučenu
cijelu cjelcijatu
probuđenu!

Tebi pod čeličnim prstima izmigoljenu
guju ispod kamena
a za dlaku ti pripitomljenu
Troglavu alu, storepu beštiju
onu nekad tvoju

Drugi će je sada gledati kako se svlači
I to znaš li?
Pod suncem zmijsku košuljicu presvlači
Drugi upijati dok se cijedi
kao sa usana zrela pljuvačka
ovlaženo sa štrika pred kišu rublje

Složiće je prsti na brzinu pokupljeni
Dok ti ćeš gledati iz daleka
Zavijati
kao gladna godina
na stomak prazan
Kao
žedan preko vode
preveden.

I da. Biće ti žao.
Znao ili ne znao.

 

PJESMA POVUČENA ZA NOS

Umarširala je jednog kasnog ljeta
pravo u onaj moj ćorsokak
u kojem sam zamaskiran džabalebario posljednje gerilske dane.
Samo Miholj i ja i par guštera.

Sva bučna i raskošna kao Katjuša
u pratnji hora Crvene armije.
Kao sa Čarobnog brijega madam Šoša.

Izdavala se za aktivistkinju za ljudska prava
za pjesnikinju i tamo nekakvu lajf kočerku.
Za šta se sve nije izdavala –
a nije znala gdje joj je dupe a gdje glava.

I dok je vadila neke sitnice i pravila nepodnošljivu buku sa stolice (do moje)
pamet mi je odmah pomjerila.

I baš sam pomislio kako bi to bio dobar štos
da povučem je za nos.

(Odmah me je ispod nekih, kao mačkastih naočara, pročitala).
Čitao sam je kao poeziju sa ovih naših crnogorskih gora, čistu žuboravu epiku,
potopljen u to žuborenje kao u ledenu planinsku rijeku.
(Tamo u onom mom Megalopolisu odavno zagađenu, pregaženu točkom civilizacijskog napretka)

I tamo me i ne pita niko da l’ još sam živ, da l’ pamtim zamke za ptice, oblutke i žabice
i ukus vode).

Čitao sam je unatraške kao kroz laserska sočiva, polomljene zube,
dvostruku ekspoziciju,
,,korak naprijed nazad dva al’ bićeš moja sva“
(u mislima već sam okretao ražanj).

Kod nas se ovdje već vjekovima ne napreduje (osim u hajkama)
plemenskim legendama, stereotipnim epskim ponavljanjima
u kojima me svaki put pitaju jedno te isto:
Živ li sam, kako sam i kako mi u tuđini ide
planiram li da se ikad vratim makar u pepelu svoj na svome.

Kod nas je ovdje vrijeme stalo,
( a tamo bi ga platili suvim zlatom).

Bješe tek odzvonilo podne sa crkve
i đavo je sletio na moje lijevo rame
i sjećanja su provalila barikade mog ćorsokaka.
Pokuljala je divlja planinska voda (i meni od nje voda na usta).

Ponovo sam postao onaj deran koji hvata ptice rugalice na svakom ćošku od ulice
(a ova je uletjela baš po mjeri moje reakcije i akcije i nije mi mnogo ni trebalo)
Već sam bio onaj stari, već u sedlu.

Dan se protezao kao lijena mačka,
kao njeno zategnuto tijelo ispod lake haljinice.
Bilo je to jedno od onih popodneva koja se provuku kroz kožu kao skener.
Kao transcendencija u imanenciju
Entropija u redudancu
Duh kroz bocu
Ja kroz nju na milion načina.

Okupiran štosno kao ruganjem svom tom njenom pravljenju buke,
slobodnom letu ptice rugalice (koji me je bolio kao antipod mojim lancima)
a i da ne ,,provali“ da sam sam uhvaćen na vlastiti mamac
nisam stigao da joj kažem da sam kao oženjen,
da imam tamo kao neku ženu, tamo preko i daleko
i da svaki put se vraćam kao na lanac.

Nisam stigao ni da zatvorim bocu u koju sam se kao duh vratio,
u koju sam nju za put spakovao:
Za suvo grlo i onu tamo nemušt,
Za sve one crne dane, zime mog prokletog Megapolisa
Za ono ne-daj-bože

Iz koje ću joj u noćima Crnog sunca slati nemušte poruke davljenika S.O.S.
Da mi pravi buku, da izdržim (a i da znam da još sam živ)
Da je protrljam,
Da se ugrijem,
Da ispuni mi još samo jednu želju –
Prije nego me pregaze, samelju
točkovi onog mog tamo Megalopolisa,
onog mog kao braka.

Još samo jedno lijeno mačkasto popodne onog našeg crnogorskog kamena,
onog našeg džabalebarenja i zaustavljenog vremena
i đavola ispod stare crkve.
U kojem mi je ona pamet pomjerila.
Da ne znam od tada gdje mi je dupe a gdje glava…

I jest’ mi bio neki štos
da povučem je za nos.

Katarina Sarić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *