„Divan dan.“ – pomisli i zakorači na ulicu – „Kao stvoren za umiranje.“  Krenu niz trotoar duž kojeg su gordo izvijene lipe mirisale na mlado, tek začeto lišće… i kišu koja je upravo prestala. Jutarnje sunce se rastezalo po staklima zgrada i činilo još blistavijim i bjeljim zube mladih, lijepih i nasmijanih ljudi na ogromnim uličnim reklamama. Čini se da ih dodatno veseli to što prolaznicima, sa te visine i tako ogromnih formata, mogu da nude sve ono bez čega nikako ne bi mogli da žive. Nastavi sa čitanjem

Otimala se noć, i ja pomalo od nje, htio sam zagrliti jastuk, nije mi se dalo, još jedna pa će valjda biti bolje. Jedna, pa, daj ko će ih brojati, rakija k’o rakija, prva, neka slijedeća u redu, ne daj bože zadnja, svejedno. Nastavi sa čitanjem