Ni san na oči ni zora na vrata, noć duga k’o godina. Riče stoka, gladna, nestalo sijena već poodavno, juče im zadnje struke taline položili. Otac tih kao da ne diše, s’ vremena na vrijeme zaškripi krevet pod njim, pa sam makar siguran da je živ. Čekamo osvit da idemo po naramak sijena, krčmi seoski domaćin, na tovar, da spasimo živo, bar na neki dan. Nastavi sa čitanjem