Gomila spjevanih titula, zasluženih priznanja i udjeljenih počasti učinili su da postojanje bića, toliko dražesnog i ljupkog, poput Olge Ivanjicki ne padne u presnjiv zaborav utapajući se u neprekidan krug vječnosti po kom plutaju zaboravljene i skrajnute duše umjetnika. Pa ipak, sva ta silna formalnost i hvalospjev izrečen kroz leguru zlata ili bronze, za Olgu nikada nisu predstavljali nešto čemu treba pridavati značaj, naprotiv, takva vrsta zadovoljstva bejaše nešto opšte i kratkotrajno u usporedbi sa silnim naporima koje je uložila ne bi li darovala ljepotom svojih djela prazninu i ogoljenost mnoštva zidova na ovome svijetu.
Svojim radom kojim je prevazilazila osnovne postulate slikarstva, i očevidno srljala i zapadala, kao vrsan poznavalac onog neistraženog i kosmičkog, u astralnu i ljudskom oku nedosanjanu igru imaginacije i platna pružila je svijetu uvid u ono što će se nekada zbiti, u ono što tek treba da se zbije pritom naglašavajući i podstičući kod čovjeka osjećaj očekivanosti i srastanja sa budućim. U vrijeme nepokolobljevosti i ustreptalosti naroda, nesigurnosti koju je svijet u kulminaciji sopstvenog razvoja nametao, ona je znala i poželjela da bude spremna. Uobičavala je govoriti kako će svijet naseliti Diogeni i da će vispreno napuštati svoja staništa, imaginarnu burad u vidu oklopnjača, želeći da pred svijet gromoglasno iznesu neku do sada neotkrivenu istinu, želeći da se bespredmetno založe za nešto. Pa čak i takvi, okrnjeni Diogeni uspjeli su da usmjere Olgin umjetnički put i u njoj probude jedan ovozemaljski saznajan duh spreman da umjesto naroda utire korak čovječanstva. Zapamćeni su i dugo razmatrani njeni nacrti za projekciju i osavremljenjivanje Marsa i izgradnje kupole Ljubavnog carstva koje će ujediniti i popraviti narušene odnose između kosmičkih tijela i bića. Tri kapije, što sliče na trijumfalne, po njenom su mišljenju sasvim dovoljne da uvežu čitav svijet u jednu zajedničku žilu i otvore zemaljske odaje ostalim stanovnica Kosmosa, u to neko dogledno vrijeme plavih bicikala koja će preletati nebom umjesto prevoznih sredstava. Ma koliko čudesa sa sobom bude donijelo ono od čega strepimo i na šta nas sama pomisao u istom trenutku plaši i uzbuđuje, jedno je sigurno, očima ćemo zaprljati svaki prizor koji nam podari molećiva ruka „supervizora“. Naše će se oči odmenuti od nas, i nama će biti zabranjeno da poput grabljivica otimamo i obezglavljeni ištemo naslade navirućih prizora koji će postojati onako isprazni i bez neke svrhe, ali ipak zadržati svu svoju ljepotu i punoću ni za tren zaprljanu ljudskim okom. Prizor se poput riječi može oskrnaviti, istrošiti, odbaciti, osakatiti, ali će ga njegova priroda uspjeti zavući u čahuru podupirući njegovo i sopstevno stradanje. Olga kaže da stradanje umjetnosti počinje onoga trenutka kada se gladne i besomučne oči gomile sapletu o prizor, bez prava na bilo kakav doživljaj, na bilo kakvo sapatništvo i povezivanje sa istim. Neko će reći da govorim u prazno, tvoreći neku vrstu distopije, ali i slike umreškane u sopstveni san vape za oslobođenjem od ugnjetavanja. Pojam visoke kulture ne postavlja težište ističući jednu stranu i određenu vrstu grupacije, ono po Olgi spašava slike, spašava prizore.
One traže svjetlo, a mi ih podmećemo u prašnjive mračne odaje muzeja prepune paučine gdje i sada, baš u ovom trenutku, čami sva Olgina imovina, nepravedno rasprodata i podvodena pod arhivski inventar. A zamislite koliko je strah od ogoljenosti i običnog, mogao ispuniti i ukrasiti život nadarene, avangardne slikarke i sa koliko je marljivosti ulagala prikupljajući relikvije, vukljajući umjetnička djela i knjige čija je vrijednost danas nemjerljiva?
Draga moja Olja, tvoje nas reči prate kao sanja, kao iskra svjetlosti u mračnom tunelu ljudske oholosti, tvoje nas reči nadahnjuju a tvoji radovi uobličavaju i krote, tjeraju nas da zanijemimo. I možeš bezbrižno snivati, jer ako su već sve potkrali i razobličili pohlepom, zidove ti ne mogu otuđiti. A ni nas.