ONA
Dugme na košulji slađe je od zrna maka,
Remeni kaiša uskovitlani su oko vrata.
Mama, pogledaj!
Pogledaj lice moga zlostavljača!
Godine su prolazile, obrisi grcali
U suzama što trče kroz ogledala.
Tjelesna vibracija na nivou ukočenosti,
Obamrlost žene preplašene do smrti.
Prigušeno mrtvilo uma. Bez aritmije.
Bez piskutavog glasa srećne žene.
Sašila je haljinu od sopstvenog mesa,
Zalečila rane rezačem trepavica.
Voljela bi da u vreću sa kostima utisne
I rukama zaguši nasrtljive prizore…
A tamo je uobičavala stajati sa rancem,
Čekajući zakasnelo stepenište autobusa.
Stopalo je lebdelo kroz prkos asfalta,
Čekala je da se uglavi istrgnuta od tla
Dohvati prstima težak ručnik sa vrata.
Noć kojoj su ukrali sjaj, pružala se tromo
Podupirući blještavilo fenjera.
On se beše nečujno nastanio u žbunju,
Odmjeravajući korak, zbrajajući strah.
Metraža razbijenih grcaja pri susretu sa dahom
Vrisak zadržan u omamljujuće platno.
Svijet promiče uz vrtoglavo sletanje.
Rat počinje onoga trenutka kada se –
Životinjski gladne oči zacakle.
Perle ostaju u mozgu darovane njihovim sjajem.
Tijelo muškarca uvijeno u zastore,
Izvija se kroz snove poispadalih zuba
Sa kojih kao rastvorljiva zlatna plomba Kaplje presnjiva sjemena aroma.
Žbunje je postalo leglo grabljivica,
Izvor nepresušnog straha od sjutra.
Šta je čeka nakon prisilnog sna?
Čemu ostajanje i disanje kroz mrak?
Promicanje autobusa.
Začuđen pogled vozača.
Prazna stanica.
A bila je samo devojčica.
Dobro jutro, mami!
Dobro jutro, odavno mrtvom tati!
A vama gospodine radostan osvit!
Čestitamo, ivice kreveta nisu čak ni okrznute!
Na pernate jastuke sjutra podmetnite
uzglavlje vašeg najdražeg.
Pogledajte joj u oči,
Pogledajte i ne kažite ništa!
Nervi pokidani orozom sa uda,
Zgrušana krv sa rasparenih utroba.
Vrisak bića koje nije poživjelo,
Progovoriće umjesto vas!
Dugme na košulji slađe je od zrna maka,
Remeni kaiša uskovitlani su oko vrata.
Mama, pogledaj!
Pogledaj lice moga zlostavljača!
RUŠI SE KOLOSALNA LJUBAVNA TVOREVINA
Pergament bez kamernog pečata
Uvezen dugmadima sa peruanskih košulja
Nestaje rasejano u plamenu sa ognjišta.
Stubište od mermera puca po šavovima
Obrisi ljubavi zbrojeni na dijagramu suza,
Dodaj jednu – za prsten uglavljen na naboru zmijskih repova.
Još ponekad me po licu ošinu sjećanja
Bokor ruža umočim u čelo mastionica,
Pa pred njih kleknem, tonući u beskraj.
Kosu izobličim prstima od meda,
Sa naporom sklopim oči i tamo sam.
U pretincu oroza, u žarištu ratova
Tamo gde moje telo levitira i prkosi smrti
Ovlaš dodirujući rijeku od mulja.
Sjetim se Kupidona kako kroz snijeg krči
Put do mrežom uklještenog prozora,
Požara podmetnutog na obzorju
Uzbune za oprez dok me odvode od njega.
Umetka u kosi ispod roze kišobrana,
Pjesama napisanih o turskim konjanicima,
Vratnog obruča koji tlači kožu poput eksera.
I stigne me kabina za brojanje treptaja,
Srce zaigra od sreće ugledavši njegov
Ljubavni plamen upleten oko šešira.
I stigne me sadržina pergamenta,
Srdačno napisanog očvrsnulim noktima
Stigne me rečenica koja dušu nadgriza,
Kao presnjiva puzavica od mene krade
Dah zastao u raljama dušnika.
„Zaboravi na nacrte urezane u ravan,
Gomila šaka mjesto mene prozrela je plan.
Bio sam dovoljno naivan, da poverujem…
U prijateljsku zaruku, u tvoj veličanstven glas!
Magle su te progutale u noći, a oni su nas okruživali
Oko tvojih nogavica čvrsto omotali stabiljke pasulja
Ja nikada ne bejah knez i prstima sa tebe ne mogah svlačiti zrna
Umjesto toga odabrah, odvezena ženska stopala
I moja odluka bejaše konačna!“
Rukama od suvog zlata džaram pepeo sa ognjišta
Bestelesan i na dodir mekan – kao trula jagoda
Sitničavo zbrajam ostatke izmaštanih Edemskih vrtova,
Tiskam ih u prašinu vreće od platna,
I odlazim.
Prebacujem težište na ramena,
Vezanih stopala – usporen kao kornjača
Krčim put do žene sa zečjim ušima.
Napraviću rez u podnožju vrata,
I zamoliti je da bude ljubazna.
ZVUK GITARE
Pogledajte zapeće moje kose!
Čujete li prkosan zvuk gitarskih rifova?
Dlake na mojoj kosi postale su okidač
Trzalice koje u bunilu povlačim
Bezbolno, pred ogledalom u magli.
Zvuk za tren oka prolomi,
Zajedno sa vriskom čovjeka koji gori.
Povuci, potegni, raspali, kreni…
Nikada me niko nije pozvao da sviram,
Govorili su da su raščupana kosa i vrisak
Muzika za sprovod protraćenih života.
Muzika za sletanje u jamu od blata
Žalopojka izgubljenog djetinjstva,
U kojoj nema liričnosti,
U kojoj nema ritma.
I šta će meni onda zapećak kose,
Prošaran gitarskim rifovima?
Osim
Da zaplešem s kosom niz vjetar,
Da za ples izmislim partnera,
Da igram do besvjesti,
Ili dok pred mene ne iskrsne,
Čovjek dovoljno toplog lica
Vukljajući težak saksofon
Sve do moga uzglavlja.
Pogledajte zapeće moje kose!
Čujete li prkosan zvuk gitarskih rifova?
Krsto Giljen