Marija Dragnić – pesme

LJETNJA USPAVANKA

Jednog jutra sve će stati
Majku će prestati da boli glava
brat neće odjuriti kolima
a oca će stići nenadana
milost
Žene neće krenuti ka trgovinama
po svoje duge potplaćene sate
i niko prije doručka neće popiti rakiju
jednu drugu sedmu
Lubenica će se skotrljati sa tezge
na pijaci
i zaustaviti se u letu
Tuda će proći dječak
unuk starog susjeda iz vlažnog suterena
i ubrati taj neočekivani dar ljeta
Njegova majka će kod kuće isjeći
vodeno voće na jednake kriške
Sestrici će dati bez koštica
srce
i ona više neće morati da čeka tuđe
kako bi preživjela
Jedna će sjemenka pasti na pod
liznuće je zelena mačka
svakodnevim jezikom
svih životinja
Iz nje će izrasti čarobna biljka
koja će neprestalno davati
raznovrsne plodove
i nahraniti cijeli grad
Ljudi će tako otkriti dokolicu
Počeće da pjevaju crtaju plešu
čitaju poeziju notne sveske i narodne kuvare
prave ručne radove i baštice
po dvorištima i krovovima
Svi će imati dobre cipele
priveske i vezene peškire
unikatno posuđe
krojenu odjeću
izrezbarene tabakere
posebne mirise
domaće meleme
mir u duši
i dobro raspoloženje
Gledaće jedni druge u oči
i ugledati lice sreće
Prvo lice koje je ugledao prvi život
Prvo lice koje će postati drugo lice
Ti
Jednog ćeš jutra ustati pjevajući
i nećeš zaboraviti ovaj san

 

TO SVI ZNAJU

Tražila sam ovu pjesmu
sinoć u kafani
jutros pod tušem
u punjenoj paprici
zanemarenoj listi zadataka za ovaj dan
Tražila sam ovu pjesmu
u knjigama drugih pjesnika
u svojim razlozima
u nužnosti početka svijeta
Tražila sam
oduvijek
I kasnila
kao poslednji dani ljeta
za koje se vjeruje da postoje samo
na kamenim terasama kraj mora
Ja sam tražila pjesmu
a pronašla sam jesen
ponovo jesen
Povukla sam bulevar
kao čaršav
i s njega su se skotrljali ljudi
drveće i točkovi
Sve sam pokupila
i nasložila u kutiju
koju je potom nečija majka sklonila
u ćošak sobe
i spustila me na krevet kraj prozora
Odškrinula sam nebo
poput škura
i lice mi se otvorilo
zasijalo je sunce
Nasmiješila sam se
zubato
još jednom dnevnom snu
Rekli su da to nije dobro za srce
ali nečija majka za to nije čula
i još uvijek me drži za dijete
Nečija majka je uvijek u pravu
Kad me probudila
ponovo sam prostrla i zategla bulevar
igračke rasporedila iz početka
na poznate pozicije
pomislila
sin će mi se zvati Svemir
Pod mojim pogledom
lišće se stidjelo
dovoljno sporo
rumenjelo
pa umiralo
i bilo je nečeg u tom redosledu
Ljude sam obukla u nešto toplo
Nešto toplo i lagano
što lako putuje
kao moje ime
kroz kratku istoriju
od postavljenog kuhinjskog stola
do kreveta pod prozorom
pred polazak u školu
ili kad si bio tu
Tražila sam pjesmu
a svi znamo gdje je
Naravno da boli
Pa otpadne ko lišće

 

UVIJEK

Postoji taj trenutak koji odnosi rijeka
bistra slana
odnosi ga s našom radošću i našom tugom
jer su iste
Postoji trenutak koji odnosi rijeka
s našim licima
svim našim licima
jer su ista
Postoji trenutak koji neprestalno odnosi rijeka
spira sve naše želje i sva naša umiranja
jer su isti
Postoji trenutak koji odnosi sve
Postoji trenutak u kom sve znamo
ko je koga ljubio
ko je koga ubio
i koliko puta
koga smo oh i kako voljeli
na koliko načina se može biti zvijer
Postoji taj trenutak
Sad je taj trenutak
Taj trenutak je sad
Idemo dalje

Marija Dragnić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.