Pomislite li ikada je li Nikola Tesla volio beletristiku? Što je čitao, čime se je napajao? Na to pitanje odgovara njegovo svjedočenje koje otkriva koliko je lijepa književnost bila povezana s njegovim izumima.
“ …šetao sam sa prijateljem u gradskom parku pa sam mu deklamovao razne stihove. U to vreme znao sam napamet čitave knjige. Jedna od njih bila je Geteov „Faust“. Sunce je zalazilo i ja se setih slavnog mesta:
Sunce uzmiče i dan umire,
A ono dalje novi život stvara
Ah, što nemam krila pa da se rašire,
Da za tobom letim iznad zemnog žara!
Lep je to sanak dok Sunce odmiče
Al telesno krilo lako ne niče
Uz laka, čila, duhovna krila.
Kad sam te reči u inspiraciji izgovorio, pojavila mi se ideja kao blesak munje, i dugo tražena istina bila je u momentu otkrivena.“
Tesla je mnogo čitao. Fausta, Osmana i Gorski vijenac je znao napamet, čitao je razna filozofska djela, družio se s mnogim piscima, umjetnicima i glumcima, a bio je osobni prijatelj Marka Twaina i Ivana Meštrovića. Bio je je čovjek široke kulture.
Stoga ne treba čuditi što mu je dr. Ana Stjelja posvetila svoju poemu „Šapat univerzuma“. Univerzum je šaputao Nikoli Tesli, tom novom Prometeju, govorio mu je stvari koje je samo on mogao razumjeti. Poema počinje stihovima:
„ I beše jedan čovek.
I beše jedan nedokučivi um.“
I zaista. Bio je među nama čovjek uman, nedokučiv, čovjek čija je duša rođena još u ono vrijeme totema i obeliska, a koja je dočekala vrijeme da može poletjeti u nove dimenzije. Vratio se Prometej da ostvari svoj naum.
Tebe su najavile moire
tkale su odelo tvoje, nit po nit,
vestalke su samo za tebe čuvale vatru
koju je Prometej nekada davno ukrao.
Prometej nije ljudima donio samo vatru, Tesla nije donio samo svjetlost. Donio im je i znanstvenu znatiželju, nagon da istražuju, da stalno idu naprijed, jer „ Tvoje oči su prozor u daleke, nepoznate svjetove, ko ga otvori, videće, ko vidi, spoznaće.“ No je li čovječanstvo spremno ići dalje? Je li spremno vidjeti i spoznati? Je li spremno prihvatiti znanost? Jer samo dizanje oči ka nebesima ne vodi nikuda. Udaljavamo se od Tesle i njegove genijalnosti. A samo je znanost Teslin kozmički brod u kojem je on u ovom svijetu uplovio i dalje otplovio. Autorica prema geniju osjeća samo divljenje i naziva ga vjesnikom novog doba. Ne miri se s činjenicom da Tesle više nema i pita se u kojem dijelu univerzuma on i dalje postoji. Njegove zamisli, njegova genijalnost nisu mogle nestati bez traga. Zamišlja ga na planini od same svjetlosti i moli da baci oblutke kao tragove, možda ih netko spazi i zaprati taj trag. Moli ga da pošalje spas čovječanstvu koje, zabavljeno vlastitim egom, nije ni primijetilo da je posrnulo i palo. Na kraju ove dvojezične, srpsko – engleske poeme autorica postavlja jedno čisto filozofsko pitanje:
Reci nam.
Šta je etar
ako ne sin svetlosti
koji se rađa kroz utrobu crnila?
Jer crno je pravo lice svetlosti.
Reci nam,
zar nije etar ipak
samo šapat Univerzuma?
Ovo pitanje nije bezvezno. Tesla je govorio da je Univerzum za njega velika mašina koja nema početak ni kraj. Govorio je o sakralnim valovima koji su milijunima puta brži od svjetlosti, a što je vrijeme brže, put se smanjuje pa bi se čovjek mogao naći istovremeno na više mjesta. Otvorio nam je put u otkrivanje univerzuma, koji šapuće svoje tajne i traži uho koje će ih razumjeti.
Marija Juračić