TI
*Ovo je poetsko-muzička ljubavna pesma…
Otvorila je vrata od koncertne dvorane u kojoj nije bilo nikog
Potom sela za klavir da svira Šopena
(zvuk klavira)
Obratila se auditorijumu kog nije bilo sledećim rečima…
– Onako kako može da te voli pesnik
Voli te samo Bog
I nećeš drugde pronaći
TAJ dar
Do u mojim teškim
i svetlim očima
za kojima si
Život čitav čeznuo…
Prestala je da svira klavir i zamislila je…
(zvuk harfe)
– Znao si da ću pokucati na tvoja vrata – rekla je tiho.
A onda je zamislila…
(zvuk flaute) i rekla
– Sanjaj
O Ženi što će ti pisati stihove univerzuma plesa
U derviškoj strasti
Krugu
Van
Tela i
Sveta.
A onda…
(zvuk oboe)
– To je momenat kada muškarac samo jedanput u ženi probudi divljenje – rekla je i zamislila…
(zvuk kontrabasa)
– Ti
A onda…
(zvuk violončela)
– Ah koliko su retki…
Kao ti
Koji svojim delom
Inspirišu čitavo stvaralaštvo
U meni.
A onda…
(zvuk saksofona)
– Tvoja sam muza a ti moj prozor u kom vidim kakvim te je stvorio Bog
Porušimo granice ljubavi!
Počela je ekstatično da pleše u krug u purpurnoj haljini strastveno pevajući stihove ljubavi…
DALEKA…
Spojena sa nebom, daleka od sveta,
U dotoku sa
Vazdušnim plesom što mi kosu zlatnu
Mrsi,
Nečijim divljim pticama
Što nečujno sleću na vrhove ograda
Mosta Slobode,
Zaljubljena u Sunce.
Daleka…
(uzdah)
Od sveta, u novi svet.
Gde vazduh i ptice
Slobodno plešu
Pripojeni nebu.
Daleka…
U derviškom zanosu
Vetrovitih talasa
Okeana
Što zakačeni večno
Igraju
O moje vrhove
Anđeoske haljine.
Zaljubljena
U sve daleke tvari ove Planete
Verzume, univerzalnosti,
Koje noću svetle,
A danju se bude.
Daleka…
(uzdah)
U senkama, čudesnim pokretima,
Između snoviđenja i budnosti,
Između jave i usnulosti.
Tako i hodam,
Od rođenja
Kao da ne dotičem tlo,
Kao da ne vidim gravitaciju,
Već samo Sunce koje vijori u svakom.
Stvorena da osećajem znam.
Sada verujem, da znam
Da će sve svetlosti uneti novi život
U čovečanstvo.
Daleka…
Tamo gde zastaje dah,
Gde počinje pauza,
Gde ostaje tišina.
DEVOJKA PO IMENU FLORJAN
Dramska pesma
Lica:
Florjan i hor
Pun je mesec, devojka po imenu Florjan izlazi na pozornicu umotana u zvezde sa cvetom u kosi.
Hor već uveliko stoji na sceni sa druge strane, u sredini je mesec.
Devojka po imenu Florjan reče:
– Kada sa sobom ostanem
nebo postaje plavlje.
Hor:
– A dani?
Florjan:
– A dani
živi izleti mašte
u purpurnim tokovima
Moje svesti.
Florjan tužno uzvikne:
– Teško je!
Hor dramatično vikne:
– Veoma je teško!
Florjan tužno uzvikne:
– Teško je!
– Objasniti svetu ovome
Spoznat svet pre rođenja.
Život moj je
davno ostvareni san.
Hor je iznenađeno upita:
– A nebo?
Florjan odgovara:
– A nebo granica sa koje svakodnevno silazim na zemlju.
Hor uplašeno uzvikne:
– Teško je!
Devojka po imenu Florjan dramatično vikne:
– Veoma je teško!
Hor uplašeno uzvikne:
– Teško je!
Florjan:
– Objasniti svetu ovome ostvareni duh pre rođenja.
Hor je zabrinuto upita:
– I već viđen raj?
Devojka po imenu Florjan smireno izgovori:
– I već viđen raj
koji je ponovo
Potrebno spustiti na zemlju.