Milica Bošnjak – pesme

„30.10.2020″

Sunce moje, naučio si me:
što ti više hrlim, biću u većoj sjenci;
da ne voliš ozeble i i neplodno tlo.
Dokazao si da je globalno zagrijavanje
priča za neuke i lakovjerne.
Ulazimo u početak Ledene dobi,
koračamo u svršetak svijeta.
Boreći se da sačuvamo ovaj,
minirali smo naš.
Crveni džin pređe u Plavog patuljka,
mi utekosmo iz papirnog smotuljka…
Krive su nam planete,
što nas ne slušaju komete.
Krivicu svaljujem i na matericu,
jer ne želim budućnost uz dječicu…

PROPAST

I svake noći, naiskap pijem gorčinu,
sva sjećanja bola sa prahom nježnosti…
Degustiram šarenog otrova žestinu.
On me zamagljuje i poništavam vrijednosti

preko kojih ni percem ne gaziš
da ih ne oskrnaviš. Kao mene ti.
Nije mi jasno, šta mi do sad bi
da ne vidim kako ne paziš

da li me lomiš ili čak sastavljaš.
Kako ne shvatam da je sve samo
struli korijen procvalog duda?!
Zar sam stvarno klinički luda? –

Zar sam samo ta igračka hira?
Osobi kojoj ne zna šta bira,
ne zna za respekt ni stop.
Zbog njega mi propada drop…

Dokle ću ljubiti siluetu iz dima?
Dokle ću biti stradalnik tvojih plima?
Dokle ćeš me ponižavati
uz dodir i šapat kroz strast?
Ovo je moje duše propast…

ŠEĆE SE SJENKA NAD GRADOM

Šeće se sjenka mrakom…
Kola idu svojom trakom.
Muž zenu nazva svrakom.
Šeće se sjenka mrakom.
Starica uz kolica kleca,
unuče uz kolica jeca.
Miš se uvuče u kut.
Otac sinu namijeni prut.

Šeće se sjenka mrakom.
Svi idu svojom trakom.
Mater sinu mladom kaza:
„Ne bud’ lakoma nakaza!“.

Udarac tup i ženski vrisak.
On osjeća sestrin stisak.
„Opet tata mamu bije!“ –
alkos nastavi da pije..
Šeće se sjenka mrakom
i posmatra sve kradom…
U svojim čaurama žive.
Suze ih ničije ne bride.

Osvanu hladan kišni dan.
Napusti sjenka grad. –
„Gnušam se na ovaj smrad!“ –
Larve polako mile van…

Milica Bošnjak