RAĐANJA IZ SVIH (NAŠIH) PRETHODNIH SMRTI
Katarina Sarić: Smrt madam Dupin, Poetikum, Kraljevo, 2021.
Katarina Sarić, kako saznajemo u jednoj od pesama, rođena je „pod crvenom zvijezdom/ a rasla/ zagledana u onu Mikinu plavu“. Naravno, ukoliko dozvolimo sebi da je poistovetimo sa lirskim subjektom njene knjige Smrt madam Dupin koja je nagrađena kao rukopis i objavljena u Srbiji u izdavačkoj kući Poetikum. Od crvene zvezde (aluzija na komunizam) do plave zvezde (slobode i mašte), životni put je opisan kroz reminiscencije u kojima se preispituje ono što je bilo, ono što se doživljava i ono što je moguće, ali i kroz istorijske subjekte koji su obeležili put emancipacije žene.
Knjiga je podeljena na dva ciklusa od kojih se u prvom jasno očitava tematsko-motivska komplementarnost pesama. U pesmama je akcentovan ženski lirski subjekat između dva shvatanja definisana uvodnom i završnom rečenicom: „Smrću madam Dupin rođena je Žorž Sand.“ i „Smrću građanske žene, rođen je slobodan čovjek.“. S tim što se sintagma „slobodan čovjek“ odnosi na ženu, njenu slobodu i društveno-rodno-socijalnu dozvolu da bude nazvana čovekom. Prkosne pesme, kakvi su bili i odgovori devojčice iz „Izvoda iz matične knjige rođenih iliti umrlih“, oglašavaju se prisustvom neraščišćenih računa kako sa samom sobom tako i sa svetom u kome je žena postavljena na marginu društvene lestvice, u kome ona ruši tabue i zabrane, kreće se kao muškarac i biva veći muškarac nego mnogi koji se tako zovu itd. To je ta metafora madam Dupin koja ruši ceo jedan vek i prosvetiteljski postavlja literarni salon u 18. veku, da bi u tom salonu bila rođena Žorž Sand, poznatija i od Balzaka i od Viktora Igoa u vremenu kada je stvarala – kada je nosila i „mušku odeću i pušila javno duvan“. Istorijsko stablo žena koje su menjale svet svojim slobodnim ponašanjem nastavlja se u ovim pesmama sa Lu Salome i Simon de Bovoar. Pa potom sa Aleksandrom Kolontaj i Marinom Cvetajevom. A onda se lirski subjekat u kojem prepoznajemo filozofiju života naše pesnikinje obraća i svojoj kćerki i time zaokružuje jedan koloplet i prožimanje života žena, njihovih poruka koje su poslale iz prošlosti i individualnog gaženja preko stega i sprega društava u kojima su živele ili u kojima žive.
Sa konkretizacije ličnosti i istorijskih subjekata, rečenicom „Smrću građanske žene, rođen je slobodan čovjek.“ ulazimo u naredni ciklus pesama koji upravo govori o smrti građanskih stereotipa i predrasuda kod žena kako bi se rodio slobodan duh i žena kao slobodan čovek. Metateksom iz narodne mudrosti u pesmi „Mitomanka“, pesnikinja Sarić priziva neimenovanog Njega, onog zamišljenog sa kojim često pomešamo pravog i time donela jednu od svojih antologijskih pesama koja podseća na prizivanje zamišljenog ljubavnika iz pesme „Ljubavni poziv nepostojećem“ Gordane Todorović:
„Oprosti,
zamijenila sam te sa Njim.
(Bilo je slučajno).
Sa onim kojeg čekam život cijeli.“
Stihovi Todorovićeve bi ovde mogla biti literarni nastavak: „Da li da te blagoslovim/ da li da te proklinjem/ što ne postojiš?“
Lirski subjekat se u nizu pesama u drugom ciklusu obraća muškarcu i time, vodeći dijalog sa njim, otkriva unutrašnja osećanja i svoje unutrašnje drame. Stihovi su ispisani odličnim prepletom savremenog urbanog govora i tekstualnim konstrukcijama preuzetim iz naše tradicije. Pesnikinja Sarić vodi nas kroz čitave decenije svog i našeg života, podsećajući nas kakav i koliki emotivni ili drugi trag ostavlja vreme na nas, a kakav mi na vreme, i kako je sadejstvo te dve interakcije, ono što čini jednu epohu o kojoj se već mogu ispevati i pesme, ali jedino sa jakom subjektivizacijom poimanja stvarnosti i ličnim estetskim kategorijama. Dok saznajne ostaju kao konačna poruka za ženu, za žene, o ženi – o slobodnom čoveku koji žena tek postaje.
Poezija Katarine Sarić je poezija svojevrsnog post-egzistencijalizma predstavljenog kroz poetske mentalne slike i urbane fotomorgane u jeku liberalnog neokapitalizma. Pesnikinja ima izuzetan dar da dosledno vodi čitaoca kroz svoj svet koji je i nama poznat kao da smo ga mnogo puta doživeli – pogotovo kada „dan upadne u egzistencijalne probleme“. Osećaj za detalj i pesničku sliku krase ovu zbirku pesama i time je čine odličnim štivom za čitaoce, štivom koje nosi veliki estetski potencijal, između ostalog jer dolazi iz srednje generacije našeg pesništva, ali i iz poetskog i pesničkog ključa jedne pesnikinje i književnice koja ruši sve postojeće norme – i društvene i književne – čime utiče i na nas čitaoce da se posle čitanja Smrti madam Dupin osećamo kao slobodni ljudi, oni čija se svest rađa iz nečijih prethodnih smrti.