LUTAJU MI MISLI
Lutaju mi misli
U daljinu lete,
Bez sna duge noći
Ponovo mi prete.
Lutaju mi misli,
Gube se u tami.
Dušo moja, opet,
Ostajemo sami.
To mi samo glava,
Pospana i drema.
Znam da ovde nikog,
Pored mene nema.
To je samo mašta,
Il’ su snovi tužni,
Što mi tebe jednom
Ostadoše dužni.
LORELAJ
Na steni sedi, u more gleda,
Samo se usne kroz tugu smeše.
Božansko biće sa srcem od leda –
Upravo takva Lorelaj beše.
Plave vlasi kao od zlata
Sijaju nežno s velike stene,
Padaju lako duž njenog vrata
I prekrivaju grudi njene.
S uzdahom gleda kako se penje
Mesec na nebo da Sunce smeni,
A more šušti i ruši stene.
Drveni čamac s morem se bori
Al’ ribar i dalje gleda ka steni;
Lepotom sluđen gleda ka Lori.
GAZDA HOTELA
„Meni trebaju glupi ljudi
Zato i ti takva budi
A pamet sakrij ispod vela“,
Reče nadmeni Gazda Hotela.
„Meni trebaju fizikalci
Njima su dovoljni minimalci,
Ćute i rade šta im se kaže,
A laž nije i kad se slaže!
U mom Hotelu, neka se zna,
Moraš da misliš isto ko ja!
Neka si Mesija, Sin Boga,
Ovde ti neće kročiti noga,
Ako ne misliš isto ko ja!“
U celom Hotelu učenog nema!
Niti ga ima, niti mi treba!
Meni su dobri i ovi glupi,
Zadovolje ih kriške hleba!
Tako Hotel uništavam,
Goste i njihovu kulturu,
Prljavog obraza mirno spavam
U Hotel uvodim diktaturu.“