ĆUTI(M)
Koliko god da se trudim,
Nepravdu ne mogu da odćutim.
Pa neka me smatraju ludim;
Ne želim savjest noću da me budi!
Ali, to što sada ćutim,
Ne znači da sam miran;
Već samo ne želim da se usudim,
U istu kaljugu, s’ njima da se glibam.
NIKAD NE ZNAŠ
Surovi su ljudi,
Jer surov je život;
Kad imaš – svi su tu,
Kad ti treba – nigdje nikog.
Zato svuda i uvijek
Ti čovjek budi!
Siromahu podaj,
Nuždenom – posudi.
Ćudljiv je život,
Ne znaš šta sve nosi;
Sjutra možeš i ti prosit’,
Za sebe, il’ nekog bliskog.
Al’ briga neće biti nikog;
Jer kad ima’ si na pretek
Nisi (u)radio isto!
GOSPODIN SELJAK
Ljudi iz gradova seljaku se dive,
Iako imaju imanja svoja;
Al’ ne žele tako da žive,
Znaju, težak je hleb od svog znoja.
Lakše im u kancelarijama da sjede,
Pišu naloge, izvještaje kuckaju,
Kafe ispijaju i tabletama se kljukaju,
Dok stres organizam razdire i jede.
Seljak gospodin je čovjek,
Od sebe zavisi i svoga rada;
Ne čeka neki jalovi projek’t,
Već kišu, da počne padat’.
Zemlja oblači ga i brani,
Sebi je gazda, jer radi na svom.
Uvijek imaće za porodicu i dom,
Kad kriza počne da ih prehrani.
A čovjek u gradu – boluje,
Čim firma počne slabo da posluje.
Kad nema para djecu da školuje,
Uzme kredit i banci robuje.
Zato, čovječe, imanje ne zapusti!
Jedino zemlja uvijek će rađat’.
A s’ posla te mogu i otpustit’,
Pa se onda nemaš čemu nadat’.