STARCI
Bio sam na moru i upoznao starce
Koji nikada nisu bili na najbližem ostrvu,
Ribare koji nisu naučili da plivaju.
Sve tako, krpeći mreže i radujući se ulovu,
Prošao im je život kao film što se završi.
Bio sam u brdima, razgovarao sa starcima,
Koji se nikad nisu popeli na vrh planine,
Koju svakog dana gledaju dok se umivaju pred kućom.
Čuvajući ovce, da ih ne pojedu vukovi,
Osedeli su, pogrbili se i tako čekaju kraj.
Išao sam u neke gradske kvartove,
U koje valjda nikada nisam imao razloga da odem,
Išao sam, tek onako, da bi me taj prostor zapamtio.
Da bi me vreme u tom prostoru ovekovečilo.
Poznajem ljude koji nikada nisu upoznali drugog čoveka,
Koji nikada nisu dozvolili drugome da ih upozna,
Koji nikada nisu svukli svoju kožu ni pred kim,
Koji sede, gledaju u sat, i čekaju da život prođe,
Koji nisu spremni na rizik da nekog zavole
I koji nikada nisu pročitali pesmu
„Čekaonica“ Miroslava Aleksića.
ŽDRALOVI
Zar samo pesnik u osvit ovako običnog dana
Oseća potrebu da spomene pticu ždrala?
Gde je iz naših života nestala širokokrila ptica
Po kojoj su Srbi nekada nazivali brze konje
I stasite, dugoruke ljude;
Gde je iz govora nestao huk moćnih krila,
To ždrrr… zgrčenih mišića u zamahu
I to allll… mekog razrešenja u perju;
Gde su milijarde sistola i dijastola
Malih srca u večnim selidbama,
Čitavih naroda ovih ptica;
Gde dani besprekorne navigacije,
U mozgovima manjim od sastavljena tri prsta
I tankim nervima koji spajaju
Savršene oči i dovoljan um
Nad belim vrhovima planina
I uzburkanim mastilima mora;
Koji nas je to spektakl zadivio više
Od njihovog svadbenog plesa;
Koja pesma je nadjačala trube
Njihovih dugih grla;
Kuda smo se to zaputili
Ovako pusti i siroti,
Odričući se čak i ove čarobne ptice
čiji mužjaci i ženke
Umeju da podese intonacije
i pevaju u duetu?
NE IDI DUBOKO U ŠUMU
Ne idi duboko u šumu,
Drži se rubova, gde još ima zelene trave,
Dokle još dopiru glasovi vrednih seljana.
Ne razumeš više značenja njihovih reči,
Ali prepoznaješ umilnu melodiju
Koja podseća na detinjstvo.
Ne idi duboko u šumu,
Iz starih, poleglih stabala
Vreme je izvuklo bitna svojstva
Pa kad poželiš da staneš na nj
Noga u deblo upadne do kolena
I prospu se kao pepeo
Nekadašnja snaga i visina,
Kao kad u času shvatiš
Da te izdalo biće koje voliš.
Ne idi duboko u šumu,
Ne nadaj se vilama i vilenjacima,
Nema sna letnje noći,
Ni Oberona ni Titanije nema
Da ti ulepšaju gluvo doba
Svojim divnim vragolijama
u komediji zabune.
Samo dokona baba Insomnija
Bez očnih kapaka i bez duše
Po svu noć bere otrovne pečurke
I usput peva uspavanke.
Ne idi duboko u šumu!
Isključi računar i monitor,
Pritaji se, oslušni svoje ustreptalo srce
I pazi da te ne izguglaju
Zli administratori svega i svačega.
Miroslav Aleksić