OTVARANJE AFMITEATRA DUŠE
Otvaranje amfiteatra duše
Zar veruješ da ću Ti večeras
posvetiti sate
ploveći nebeskim morem
i da ću Ti na tacni doneti
srebrnu rupu sa Meseca
jer se plašiš crne?
Zar veruješ da ću samo za Tebe
svojom novom turpijom za nokte
uglačati oštru stenu
na kojoj voliš da se sunčaš
dok promatraš igle na morskom ježu
koje mu je zadenula sirena
još dok je išla na kurs za krojače
i da ću i njegove bodlje isturpijati
jer se plašiš ulaska u vodu,
kada znaš da još nisam pripitomila
ni kaktuse u dnevnoj sobi?
Zar veruješ da ću samo za Tebe
svojom novom četkom
raščešljavati snežne oblake
kad vrlo dobro znaš
da ne volim perut u kosi
i da sam zbog toga dobila reumu poslušnosti?
Zar veruješ da ću posaditi drvo po sredini kolovoza
jer ne voliš smog i brzu vožnju,
da ću žvakama ispuniti rupe na asfaltu
kako se ne bi saplitala Bulevarom slobodnog stiha
i da ću ja, Tvoja sluga
Tebi
otvoriti amfiteatar duše
u kojem ćeš večeras
nastupiti Ti,
Pesmo moja?
NASLEDNICA
Veseli veleposednik
na samrti
svu svoju imovinu ostavlja ptici
koja nikada nije pevala
Pevaj mi
samo nemoj dugo
znaš da nikada nisam imao vremena za žalopojke
Ptica peva
po zadatom uputstvu
onako kako bi on pevao da je ptica
Veleposednik zadovoljno umire ćiju-ći
ostavljajući ptici uputstvo za pevanje ćiju-ći
ostavljajući ptici svu svoju imovinu ćiju-ći
ostavljajući pticu u kavezu ćiju-ći.
MITROPOLIT AMFILOHIJE
Još sahranjen nije,
a već mu se sanduk pretvara u kivot,
kao da se smije,
ko cvijetak pupi Svetiteljski život.
Raduj se, Gospode,
evo Tvoga čeda pravednoga lica,
anđeli ga vode
dok tijelo grije topla Podgorica.
Ne tugujte tići
ako Boga znate i imate vjere,
đevojke, đetići,
ne dajte Svetinje, čuvajte bisere.