svet je ubijen
zadavljen
kao prvi okot
lako i bez puno halabuke
jednog plavog aprilskog dana
oko 5 – 6 sati ujutru
jednostavno je ućutkan
najviše se voli nepostojanje
uvek si to isticala
zatim je svet zaista prestao da postoji
kao što nestaje ptica
na horizontu
leteo je ali ne i doleteo
više nikad
u mom kvartu
na ovoj planeti
pesnici u mrtvom svetu
nemaju više posla
samo tamu tišine
uskislog mesa
i tango crva što se goste
osušiće se usta
zahvatiće nas demencija
ili neka slična smrtonosna kijavica
jer nema smisla pevati u gradu
gde su sve ptice crne
poezija gluva od laveža tuđih snova
koji žvaću kosti
kao čeljusti besnih pasa
dok se okean peni
samo jedna reč je opasnija
od celog puka i svih armija
nesalomiva i nepotkupljiva
što ovakvu stvarnost prećutkuje
mudro tihuje
pravi se nema
ima različitih rupa
najdublje su one u meni
sa njima nema šale
one gutaju poglede
progutaju jedno sećanje
jedno leto
povetarac i jedan šešir
jednu bolju priliku
progutaju i nade
sve progutaju
progutaju i mene
onda nastaje rupa u rupi
iz koje se rodi nova rupa
čak ni bog ne može da izbroji
ženske suze
koje su se nagomilale
poput atoma
svaka suza čini jedan univerzum
tuge i različitih patnji
eden bol i eden kopnež
ceo jedan roman zaborava
i poemu Sabatove metafizike
ako se zagledate u svaku kapljicu ponaosob
primetićete da to i nisu nikad bile
samo kapljice neke tamo slane tečnosti
koja pod uticajem gravitacije
eto
lije niz obraze
one su u stvari pali svetovi
per se
izgubljene nade i namrgođena
sazvežđa
nikadrođenisnovi
suze ne treba gutati
da ne ugrozimo
paralelne svetove
niti pustiti da se
kreću svojevoljno nizbrdice
kao kvanti, mezoni …
ili neko drugo egzotično pleme
treba ih samo lagano posaditi
i pustiti da niknu poput pergole
zatim se nakašljati
onako kjerkegorovski i utonuti u razumevanje događaja