Koliko je samo priča o slučajnosti, naša tako komplikovana bića svjedoci su im na svakom čošku, na svakom koraku. Ušunjaju nam se u dan kad ih i ne očekujemo, a naše ganglije prime njihov povratni impuls tek kad postanu ništa drugo do ona sitna mala slučajnost koja se desila prije nekog vremena. Neko umješniji u stalnoj filozofskoj raspravi o životu mogao bi doći do jednog jednostavnog zaključka da je čitav život uistinu samo zbir različitih slučajnosti, koje nekad samo protrče kroz naše dane, jedva ih i okrznuvši, a nekad nam oboje dušu za čitav život. Ovo je svjedočenje o jednom slučajnom susretu, jednog sasvim običnog dana, u pozni oktobar, neuobičajeno topao za to doba godine, sudeći po vremenskim prilikama, a neuobičajeno hladan i oštar za dušu jednog od aktera ovog događaja.
Bila je tu jedna sasvim uobičajena grupica prijatelja, u isto vrijeme, na istom mjestu, u sličnom sastavu. Puni zgoda i nezgoda, problema vješto potisnutih pod tepih, a primat dat sitnim radostima i veseljima lagodnih dana, u iščekivanju boljih vremena. A bila je tu i ona, kože toliko bijele da se dolazak najljuće zime na planinama njene duše već na prvi pogled naslućivao, dok je sitno inje jedva primjetno svjetlucalo iz uglova njenih očiju. Ona, duše pune bola i očaja, izdana, slomljena, životom prevarena. I niko ne zna zašto je baš tog sasvim običnog dana, baš tog ponedeljka promijenila svoju uobičajenu rutu kretanja do kuće. Ona, rob navika i ustaljenih rutina, koje omogućavaju odvijanje života bez svjesnih mentalnih napora, i karaktera tako tvrdog i osjetljivog na promjene. Odsutna i skrhana bolom, zadubljena u neprobojnu tamu svog čemera, samo jedna misao bila joj je na pameti. Zatvoriti se među četiri zida i u sigurnosti svog doma najzad odvrnuti ventil za tugu, koji je čitavog dana tako vješto zavrtala da koja kap slučajno ne procuri. Cijelo njeno biće bilo je u iščekivanju tog dugoočekivanog trenutka slobode, kada će tuga konačno liti u nepreglednim mlazovima, nadimati i ispunjavati svaku poru i svaki udah njenog skrušenog bića. Ali, kako to najčešće u životu biva, nekad se želje, kao ni planovi, ne ostvare.
Neuobičajena ruta do kuće, a tamo poznato lice, uobičajeni pozdrav i razmjena učitivih floskula svojstvenih svakom tek započetom razgovoru prijatelja, poznanika, slučajnih prolaznika, koje su izvrstan manevarski prostor za izbjegavanje istinskih misli i osjećanja, istinskog stepena poroznosti naših duša. Uslijedilo je malo nećkanja na poziv o pridruživanju grupici prijatelja, jer svjesna je bila koliko je tuga opasan podstanar. Ne može se sa sigurnošću znati u kom času će doći na velika vrata, bez kucanja ući i iznenaditi sve prisutne. Opasne su igre skrivanja i potiskivanja oštrih zubaca koji skoro pa suptilno grickaju i načinju dušu, prijeteći da stvorenim pukotinama u jednom neočekivanom času izazovu erupciju vulkana, a ona je tu oblast apsolvirala. Međutim, želja da makar na momenat uhvati sreću i radost koja je zračila sa lica ove grupice prijatelja u kojoj se našao i njen poznanik i da srkne barem jedan gutljaj tog čarobnog nektara, čiji je ukus odavno pohranila u odajama sjećanja, prevagnula je. I tako se ona, oličenje zime, tuge, jada i bola, našla u grupi srećnih lica, koja je uprkos kalendarskoj protivrječnosti najavljivala ljeto. I sasvim slučajno, tu je bio i on, u prizmi prostog pogleda naizgled običan, jedan od milion istih, pod lupom jasni obrisi vela misterije, mađioničar u izvornom obliku, a za nju vjesnik mirnog mora i sigurne luke.
Sve je počelo jednom običnom riječju i jednim slučajnim pogledom. Bio je tu i jedan osmijeh kao saučesnik u zločinu skrivanja stvarnih, a tako loše postavljenih energetskih vibracija njenog bića. Uslijedio je jedan slučajno prijatan dodir i bljesak svjetlosti njegove aure. Tačka. Kraj. Početak. Ni naprijed, ni nazad, već baš tu, u jednom istom mjestu, ona i on isprepletanih energentskih polja i na čas usklađenih vibracija. Kao u bajci, scenografiju su upotpunili jednim nježnim zagrljajem, isprepletanim dahom i istom mišlju. Na tren kao da su teleportovani u neku drugu dimenziju, nošeni vjetrom najljepših osjećanja sa zrncima najfinijeg pijeska u kosi. Vremenska prognoza je najavljivala dane okupane suncem. Na horizontu se ukazivalo more mogućnosti za nju i njega. Čista bijela stranica još uvijek neukaljana mastilom navike, neispunjenih očekivanja, svakodnevnih preispitivanja i pogrešnih skretanja zaslijepljivala ih je. Prvo poglavlje nikad napisane knjige nepoznatog žanra u iščekivanju riječi autora i koautora, nje i njega. Treptaj, udah, sreća, slučajnost, šta li? Iza oblaka sunce, ispod oblaka ona i on, dvoje, istih misli i želja, iste snage, ali različitih referenci života. Toga dana jedna šala pretvorena je u zbilju. Valom prijateljstva sprovedena je u djelo ideja o pozorišnom komadu. U prvom činu komedija, u završnici tragedija. Sporedni akteri predstave: pop, matičar, stari svat, kum i kuma, a glavni niko drugi do mlada i mladoženja.
Ruka u ruci, sinhronizitet bića bio je toliko očigledan i najudaljenijem posmatraču. Dvije polovine jedne cjeline, jin i jang, ona i on. Njihovo je bilo milovanje mislima, prisustvo i u odsustvu, neposjedovanje, a posjedovanje, nepresušna arija ljepote dolazeće budućnosti, vječiti optimista bi rekao zajedničke. Kao da je cijeli univerzum spoznao mir spajanjem njihovih duša. Slučajan susret ili pak karmička veza, teško je bilo odrediti.
A onda su došle kiše. Lile su one tih dana, kao da se sva tuga koja je postojala u svijetu istresla odjednom na ulice koje su tako dobro znale njihov skladni korak. Svi su izražavali nezadovoljstvo zbog loših vremenskih prilika, a njima i za njih je sunce i dalje sijalo. Snijeg sa planina njene duše odavno se otopio i proplanci su poprimili najljepšu zelenu boju ikad viđenu. Snažni udari zemljotresa budili su ih iz bezbrižnosti snova dok su se nježno uljuljkivali u zagrljajima od pamuka. Ona bi se uplašila kao dijete, ali dodirom njegovih toplih šaka skliznula bi opet u sigurnost i mirno more njihove uobrazije. Da je kojim slučajem na glavnu pozornicu zbivanja stupio rat, ne bi ona marila ni za to jer duša je najzad bila mirna i spokojna u njihovom svemiru. Ko bi se i mogao nadati da su to zapravo bili vjesnici nadolazeće plime otuđenosti, kad oni, glavni akteri ljetnje scene, to nisu primijećivali ponešeni pronađenom srodnošću i milošću. I mic po mic, sjenka neizvjesnosti nadvila se nad njihovim bićima. Nebo su odjednom preplavili turobni oblaci najrazličitijih formi, sačinjeni od nikad izgovorenih riječi, krivice bez krivca, neostvarenih želja, manjka petroleja u lampi, pravi glasnici nadolazeće katastrofe, a vazduh je postao zagušljiv i težak pod upadom tišine.
Prvo je došlo do naizgled beznačajanog elektriciteta izazvanog različito namagnetisanim poljima, a onda je uslijedio udar struje tako jak da ih je odgurao na različite kontinente. A istini za volju i dalje su bivstvovali u istom mjestu, samo par ulica udaljeni jedno od drugog, ali činilo se da su Alert i Kejp Jork njihova nova prebivališta onemogućavajući im čak i slučajnost pogleda. I svako na svom kraju planete Zemlje u jednom istom gradu disali su neujednačeno, ali najbolje što umiju. Koračali su smjelo u inat onom nekadašnjem zajedničkom maršu kojim su svima mogli izmamiti najljepši osmijeh. Držali su glave visoko podignute, kako bi dokazali drugima, ali prvo sebi, da ono što su slučajno našli nije bilo vrijedno borbe, a ni trajanja. A u tom najvećem odsustvu, u vrtlogu ponosa i mogućnosti, jedino je bilo izvjesno prisustvo onog drugog, u svakom dahu, u svakoj riječi, u svakoj misli, u svakom koraku, u snu, a najviše na javi.
Ostalo je da lebdi u vazduhu jedno pitanje za obične posmatrače kojima se ova priča može učiniti poznata ili bliska, slučajno početak, a namjerno kraj? Bilo kako bilo, posvjedočiće mnogi da je to bila najljepša slučajnost ikada viđena u ovom našem malom gradu. Sasvim slučajno je i trajala taman toliko da se zdravorazumski nameće zaključak da nije mogla biti ništa više od puke slučajnosti sa ograničenim rokom trajanja. Ali u toj slučajnosti toga ponedeljka za nju je on kao najumješniji slikar svojim kistom naslikao cijeli svemir, prošaran česticama najmoćnije sile, one životne, sile ljubavi. I u tom svemiru on je bio Sunce, a ona Zemlja. I on je sasvim slučajno ostao njeno sunce, njen izvor života i ljubavi. A ona, ona je pak postala i ostala njegova sitna mala slučajnost.
Marija Čvorović