(Vode nadošle, Jasna Jeremić, Litera, Mladenovac, 2021)
Šta može jedna pesma? Šta može jedna zbirka pesama uopšte – pitanja su koja razuđenim i razbokorenim stihovima otvara pesnikinja Jasna Jeremić u najnovijoj knjizi pesama Vode nadošle koju potpisuje.
I naslućuje: možda tek da obasja neki tajni prolaz u unutrašnji život one što se usudila da se, iza paučine jezika – koji otkriva onoliko koliko i skriva – ukaže, raskošna u svojoj pojavnoj nevidljivosti.
U Vodama nadošlim je apstrahovana zamisao da se sopstvena senka može jasno ocrtati među senkama drugih a da u potpunosti zadrži svoj autentični oblik preko svih površi preko kojih prelazi, da se rastojanje koraka napravljenog među soliterima može izjednačiti sa korakom napravljenim u pesmi, kao i strast da se pesnikinjin hod kroz prostore i vremena ujednače u jednom prostoru i jednom vremenu.
Vremenu koje će smanjiti distance i razlike između onog mogućeg i nemogućeg, jučerašnjeg, budućeg i sadašnjeg; onoga što se sanja i onoga što se događa, prostoru u kom će se simbolički kapital jednog društva i jednog socijalnog miljea podvrgavati neprekidnom prevrednovanju svega što se podrazumevajućim smatra novim i novim vrednosnim skalama.
Na kojima će stablo kruške, smrt insekta, napušteni habitusi, usamljeni starci na suncem sprženim padinama, prosanjane ljubavi, zlehude sudbine, survan politički i društveni ambijent države u kojoj se živi – biti prevedeni u nešto sveto; oreol o kom se misli i piše.
A misliti i pisati kako se uobičajeno misli nije lako, naročito zbog neugodne činjenice da se paralelno sa pisanjem mora i živeti – konstatuje pesnikinja.
Njene Vode nadošle zato i jesu jedan život; njegov veran otisak; život koji se odmotava veličanstven i divan, u kom niti jedan gest ne može narušiti poredak uspostavljenog haosa najočitije oslikan u uobičajenom toku jednog pesnikinjinog stihovima osvetljenog dana.
Pesma je u Vodama nadošlim za Jasnu Jeremić krajnje sredstvo kojim ona pokušava i uspeva da u haos unese nekakav red.
Eto šta može pesma: da uspostavi poredak, strukturu u kom bi zbrisana bila razdaljina između pesnikinjinih bivših, sadašnjih i budućih života i da se kroz reč i stih dopre do one jedino vredne, individualne formule smisla, o kom se, paradoksalno, ne bi ni mislilo ni pisalo, jer kada bi se domašio – on bi istog trenutka postao nevidljiv, kao život, koji se ne primećuje onog trenutka kada počne da se živi.
Eto šta može jedna zbirka: da preraste u mapu potrage za smislom i još važnije za svrhom – koja iskupiti može vreme utrošeno na njenu potragu i koja nikada ne može uzaludna biti.
Jer i sama potraga jeste put saznavanja.
Vode nadošle nadošle jesu saznajni blesak o potrebi da se prodrma, protrese sve ono što očitim i nesumnjivim ukazivalo. Otuda su pesme u njima zanjihane, od pojedinačnog stiha do pesme u celini. Talasi koje prave nisu mirni i ravnodušni, gotovo idealan predložak za razglednicu sa letovanja, već visoki, opasni, kadri da potope onoga ko se pred njima nađe, ništa u njima statično i nepomično nije.
Tipične i atipične, rezonske i nerezonske, ozbiljne i duhovite pesme u zbirci odraz su u vruštećem pesku; građevina od istog materijala koja se sama izgrađuje i ruši i iznova izgrađuje, ruši i izgrađuje u neprekidnom ciklusu, kruženju.
Ako je prvom knjigom Zagrli ljubav napravila takozvani korak – Vodama nadošlim Jasna Jeremić je zasigurno i preskočila onaj strašni zid od reči pred kojim svi katkad zastanemo, u čuđenju i nemi.
Kažem: mi. I mislim: svi kojima je jasno da se jedino poezijom u zamrznutoj sekvenci vremena može kružiti i proticati: kroz sebe, od sebe ka drugome, od drugoga ka svetu, od sveta ka sebi, iznova. Proticati bešumno i glasno toliko da se zagluši konvencija koja uvek nudi gotova, sveža rešenja.
Potčiniti se, pokloniti, biti slepo odan nametnutoj vrednosnoj paradigmi; bez preispitivanja, promišljanja, bez sumnje.
Poezija koju pesnikinja ispisuje jeste otpor svim nametnutim okvirima.
U najboljim njenim pesmama – otvaraju se pitanja, konstatuje se, konstruiše i dekonstruiše, piše, briše, iznova dopisuje. Vidljiva je u njima nesputana i neskrivena, gotovo do krajnosti ogoljena želja da se uđe u razmilela slova i da se tamo, kao u „nekoj Lajbnicovskoj“ monadi, zakljkučaju sva vrata i da se ne izađe nikada.
Za privilegovane: to je jedini zamislivi i mogući habitus. Ledena dvorana u kojoj jezgro reči pulsira i greje. Reči kojima je svejedno hoće li se naći na svetloj ili tamnoj strani pera. Jer svuda je, zapravo, isto: treperenje olovnog vazduha pred očnim kapcima na kontinentu pisma pesnikinje koju će sopstvena poezija uskoro staviti pred izbor. Hoće li dublje u sopstvene Vode zakoračiti, bez osvrtanja, bez žaljenja – do graničnog mesta koji trošnu i propadljivu poeziju deli od one uklesane u blokovima samog vremena. Čini se da se Vodama nadošlim – pesnikinja našla pred samim vratima svog graničnog mesta.
I da će ono što u narednim knjigama napisati odlučiti njenu „pesničku sudbinu“. Jer sve što napiše i objavi – njeno je delo. Njena glava. Nekako sam siguran da će je položiti mirno, i spokojno za još jedan uzlet i pad u samo Slovo. I da uprkos izrečenom, za nju, i za sve jezikom privilegovane, zapravo, nikakvog izbora nije ni bilo.