BACAČI ČEPOVA
Nikada nisam naučio dobro bacati čepove.
Nisam imao rad prstiju, vještinu, forcu, trzaj…
Sakupljali bi ih ispred špeceraja,
gdje su pivopije, već s vrata, zubima otvarale flaše,
ne hajući gdje će sa čepovima.
Onda smo jurili do Tadića livade, gdje nije bilo ni grmlja ni stabala,
dostizati rekorde koje su postavili stariji fakini.
Cvetko bi,
iako je stalno treptao i namještao naočare čija su stakla podsjećala na prozorska,
hitao najdalje, uz nekakav prepoznatljiv frktaj,
pa se doimalo da čep ima skriveni motor na mlazni pogon.
Odmah po ispaljivanju Cvele bi podizao šaku iznad očiju i ko đoja pratio let.
Daleko, prije nego čep izgubi snagu i padne, bilo je iscrtano i njegovo mutilo.
Obrisi naših tijela su mu iscrtavali gdje se čepu dohakalo.
Sretan zbog postignuća, trčao bi dva kruga oko livade, pocupkujući.
Onda smo ga grlili, ne mareći što su nas primitivna pravila ulice grubo odvajala.
Cvetko je bio ne baš sjajan učenik specijalne škole.
Retardiran, ćorav, škiljav, zrikav i šta još sve…
I mahala nas je učila da nije trebao biti naš drug.
Nije nam to nikada zasmetalo jer su njegova četiri oka bila prepuna dobrote.
I ona dva kruga, dok sretan besplatno trči zbog čepovanja,
nama su izgledala kao razorni finiš maratonca koji je preturio ono najgore iza leđa.
Bili smo presretni što naš cvikeraš ispali čep dalje od bilo kojeg
Slatinaša, Tušnjara, Dragodolaša…
Cvele je bio brend koji je čepovima pravio krila,
a nama nadu da jednoga dana, ako bude sreće,
možemo postati baš kao on.
Frknuti čep toliko daleko, ali ipak jasno vidjeti
gdje je usahla njegova snaga prije konačnog pada.
* Slatina, Tušanj i Dragodol su dijelovi grada Tuzle
GODIŠNJICA MATURE
Na početku, pod teretom uljudnosti i sujete,
laskamo kako se nismo ništa promjenili
kroz sve ove zime u kojima čestito ne zgrijasmo duše.
Nejasno se prisjećamo ljeta u nama,
smušeno pričajući priče bez fabule i reda,
ne dijeleći ništa zajedničko do stare fotografije
sa kojih nas promatraju bezbrižni ljudi koje više ne prepoznajemo.
Nespretno pokušavamo da se uživimo u međusobne terete i brige,
izdajnički misleći o nečemu sasma drugom,
krišom hvatajući pogled konobarice,
iskusno joj išareteći kako je dno čaše posve suho.
Poput neodraslih slonova, surlama se života hvatamo za repove vremena,
koje nam tu noć, ma šta činili i ma kako uporni bili, izmiče uvijek bar za pedalj.
Trudimo se izgledati opušteno i, paradoksalno, promoviramo nezrelost,
djetinjasto sanjajući kako nas jedino ona čuva od posvemašnje starosti u nama.
To bi trebao biti pouzdan znak kako se stvari i doslovno ne mijenjaju.
Zaklinjemo se na vječna prijateljstva,
obavezne obnove rituala i uzvratne posjete,
mehanički bilježeći većinu adresa,
istovremeno ne zapisujući imena i prezimena onih koji na njima žive.
Tješimo se da nas je moglo ne biti,
da nas je samo proviđenje spasilo,
i kako smo, u biti, sretnici koji su uspjeli preživjeti golgotu.
Na koncu, u sitnim satima,
počinjemo zdušno vjerovati u istinitost našeg licemjerja,
zaboravljajući da oskrnavljena tijela pamte sve protraćene godine.
Čekajući, između praznih čaša,
opijajuću svjetlost zore,
i još jednu priliku
za odmak i zaborav.
GLUHE GODINE
Uz muziku VIS Indexi, Električnog Orgazma i Filma
Mladost mojih kamarada je bespovratno razvaljena, skršena u paramparčad.
Zlo je prevagnulo nad mrvom dobra u nama.
Pjesme sklada i ljubavi utihnuše i naprasno,
umrije vrijeme u kojem su pjesnici bili oni najbolji od nas.
Eksplozije dinamita mrviše deverli živote koji su, kakvi – takvi, godinama građeni.
Riječi razuma i istine se tih gluhih godina nisu čule, nisu prepoznavale.
Potrane su pjesmama granata, zatomljene mržnjom za druge, obezbojene.
Ljudi naopaki su prestali govoriti,
ne zbog toga što nemaju šta za reći,
već što imaju šta za sakriti i prešutjeti.
Crvene ruže svinule glave,
preplašene ptice odletjele u bespovrat,
cijeli narodi postali dovoljni sami sebi.
Polarne zime se smjestile u srcima dobrih i poštenih,
proljeća, avaj, u dušama krvnika i zloduha.
……….
Nažalost, stvari i danas ne idu nabolje,
život i nadalje,
kako vidim, čujem i osjetim,
nije život za običnike već,
samo teška riječ koja izaziva i huli.
Zgađen nad ovim maskenbalima,
i sam, vidno promijenjen, ukalupljen i prilagođen,
ispisujem elegije,
oplakujem sudbinu predodređenog prostora,
zazirem od aplauza
i već sviknut,
ko krivac i saučesnik,
sliježem ramenima.