Pismo sebi, 20 godina unazad

Nije kraj.

Za sve što ti se učini da je završeno prije nego što mu je bilo vrijeme – nije kraj svijeta. Možda će ti se zbog nekih stvari kidati dah i san podjednako, ali preživjećeš i uprkos gađenju koje osjećaš prema floskulama – one će te učiniti jačom.

Biće ti nekad teško da prepoznaš prave prijatelje.

Oni koji imaju glas slavuja, nekada će imati lik demona, a suprotno tvojim prvim utiscima neki ljudi će se zadržati dugo u tvom životu i učiniti ga ljepšim, vrednijim, šarenijim.

Ne brini o kilogramima.

Sve ono što ti se učini kao veliki problem, biće samo stvar sujete koja će još dugo biti živa i zdrava, nažalost. Ali, pravi problemi biće ono što nikada nijesi mogla ni da naslutiš, prikrašće ti se onda kada nijesi mogla ni da pretpostaviš, režaće, čupaće ti utrobu, biće takvi da nećeš možeš ni da zaplačeš – ali ćeš rješenje za njih naći na najnevjerovatnijim mjestima, zagledana na primjer u vojvođanske suncokrete jednog ljetnjeg popodneva.

Radićeš puno.

Nekada zato što moraš, a nekada zato što želiš. Potrudi se da ovo drugo bude češće, jer ono u čemu ne uživaš možda će platiti račune, ali ne i radost koju ono što radimo s pasijom donosi.

Iznevjerićeš ljude koje voliš.

I to tako mora. Ali, oni koji tebe vole naći će način da u sebi opsuju i pruže ti ruku, isprva s gorčinom i neizvjesnošću, a onda s prećutnim paktom u kome piše da si vrijedna toga, potpisanim s obije strane.

Nije kraj.

Jer sve što će te život naučiti jeste da uvijek treba počinjati iz početka, čak i kada svi oko tebe kažu da nema smisla. U stvari, naročito tada.

Aleksandra Vujisić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *