Hegel kaže da je filozofija svoje vrijeme zahvaćeno mislima. Promišljajući o ovoj Hegelovoj lozinzci kroz prizmu onoga što se danas naziva vizantijskom filozofijom, možemo reći da se od vremena primanja hrišćanskog učenja, koje se kao kuga raširilo svim polisima umstvenog pluralizma razarajući ga, nema štošta zahvatiti. Da li je razlog tome samo hrišćanstvo kao nešto suštinski trulo i beskorisno? Ne bih se usudio da iznesem takvu tvrdnju bez jakog argumenta a to je da nije samo Hristovo učenje ali jeste njegovo upodobljavanje carističkom modelu Istočnog rimskog carstva gdje je bio potreban jedan car, jedan bog, jedan patrijarh; gdje je suviše mišljenja bilo izdaja ideala tog carstva koje je, kao i svaka sila ikada, imalo imperijalističke ambicije.
Kada je hrišćanstvo postalo religija careva a crkva druga glava orla koji širi svoja krila nad cijelom vaseljenom i kontroliše njeno dihanje, možemo reći da je presuđeno filozofiji za jedno duže vrijeme. Hrišćani su primili ono što je sam Hristos odbio: mač ćesarev. Hristosu je ta ponuda došla od Satane a hrišćanima od cara Konstantina koji je istinski otac crkve i mnogih njenih učenja jer je uvidio koliku političku korist može donijeti jedna takva religija koja podrazumijeva umnu i tjelesnu kastraciju. Zbog ovoga ne čudi tvrdnja Ničea, a i mnogih drugih filozofa, koja kaže da je posljednji hrišćanin izdahnuo na krstu i da je to bio sam Isus.
Proces hristijanizacije nije bio ni malo lak jer se nasuprot njemu nalazila jako sočna, životonosna, nesputana i neiscrpna helenistička filozofija. Ali hrišćanstvo je razumjelo da mora da uči od svojih protivnika; ono je u sopstvenu službu uzelo oružje dijalektike izoštreno u novoplatonističkim filozofskim školama.
Hrišćani i drugi ljudi koji idealiziju Novi Rim na sve načine pokušavaju da Istočno rimsko carstvo predstave kao prirodnog nasljednika helenske kulture i filozofije. Nijesu ni prvi ni posljednji koji vodu i ulje pokušavaju pomiješati. Jedan odličan primjer vizantijskog „pomiritelja“ hrišćanstva i helenske filozofije je Mihalo Psel.
Za njega možemo bez ikakve rasprave reći da je bio jedan od najjobrazovanijih ljudi svog vremena; naučnik, istoričar, filozof, monah, sudija… Obavljao je mnogo dužnosti sve do dolaska na najveću; na mjesto konzula filozofa. Bitno je naglasiti da je bio jedna od najjzačajnijih političkih figura toga vremena i da moramo tu činjenicu uzeti u obzir prilikom proučavanja njegovog filozofiranja.
Da li je zaista Psel ostao dogmatski hrišćanin uočivši helenističku ljepotu u odnosu na kult leša koji je gradilo hrišćanstvo ostaje otvoreno pitanje i ako na jednom mjestu tvrdi; „Svekoliku helensku mudrost koju je cijenila antika, dodajte tome i mudrost Haldejaca i Egipćana i svako oklutno znanje, sve to mnogo manje cijenim od zvanja γέρων (u smislu monaha).“
Predstavljajući Helene kao nesvjesne hrišćane, on im vraća ugled u očima Vizantinaca. Pselovo vrijeme je bilo vrijeme gdje se moralo sve čvršće zaustavljati proklijavanje sjemena helenskog kao i vjetrovi oklutnih učenja koja su stizala sa istoka. Zaista, Psel je imao da se bori protiv širenja teurgičkih i okultnih ideja, a s druge strane, i sam optužen za „helenštinu“, to jest za paganske tendencije, bio je obavezan ne samo da javno ispovijedi vezu, no da opravda svoju privrženost Platonu i da jasno iznese u kom duhu shvata helensku misao i civilizaciju. S druge strane on sam oštro napada ljude pod istom optužbom, dakle za „helenštinu“ i pride haldejstvo (teurgičke doktrine novoplatoničara). Primjer je Kirularije koga napada i zato što je tvrdio da je Sveta Marija „Djeva“ imala bolove tokom porođaja. Takvo pitanje je, s filozofskog aspekta, relevantno jedino ako je postojala mogućnost anastezije ili carskog porođaja u tom vremenu ili ako tu priču uzmemo kao još jedan mit kojim filozofija voli da se sladi i da ga koristi za zagrebavanje po metafizici. Čak se i teologija tu lako oklizne jer ako je Hristos i plakao i gladovao i patio, on kao jednako i čovjek i bog, zašto bi njegova majka bila lišena ljudskog koja pritom nije nikakva „božica“ već tek bogoroditeljka? Možda bi onda mogli raspravljati o tome da li su Marija „Djeva“ i Hrostos vršili malu i veliku nuždu jer je to previše ljudski?
Uzeći u obzir banalnost „filozofskih“ rasprava toga vremena ne čudi što se okultizam i djelovanje astrologa i čarobnjaka primalo u svim društvenim slojevima, od najviših do najnižih.
Psel, i ako kontradiktorno, pokušava da unese racionalizam u bogoslovlje pa je prema njegovom mišljenju „svojstvo helenskog duha i svojstvo čovjeka uopšte da uviđa da se u poimanju istine može osloniti samo na vlastite snage – na svoj silogistički i apodiktički um“. Čudno je koliko se jedan monah gadio svih magijskih i gatalčkih praksi jer unižavaju čovjekovo usavršavanje u razvijanju svih intelektualnih sposobnosti a s druge strane piše djelo koje se bavi liturgijom i sam je učesnik obrednog.
Na svaki način Psel nam govori ne da je neprijatelj novoplatonizma, već da misli da ostane spekulativni metafizičar i da samo to hoće. Zbog toga on isto tako prebacuje Hermesu Trismegistu da nije znao da ostane kod jednostavnosti i jasnoće, ispravnog, iskrenog i božanskog karaktera Svetog Pisma, već da je podlegao strasti helenskih učenjaka prema alegoriji i magiji.
U svom žestokom protivljenju svakom obliku maničnog zanosa kao ploda božanskog nadahnuća Psel osuđuje isto tako Sokratov δαιμόνιον (demon) i samog Platona, uzimajuću doslovno ono što Sokrat kaže u Fedru o μανία (manija).
Kao što primjećuje E. Breje, Psel velikim dijelom preuzima demonološku tradiciju iz neoplatonizma a saobrazno idejama Damaskina, Svetog Vasilija, Origena, idući tako daleko da tvrdi da demoni imaju i fizičko tijelo za djelovanje u svijetu. On to i sam priznaje: „primivši ova učenja Haldejaca potčinio sam ih našim vjerovanjima.“ Epikurejstvo i stoicizam su, blago rečeno, bili skrajnuti sa vidika vizantijske umne javnosti ali samom Pselu je stoičko učenje poslužilo kao osnova za koncepciju povezanosti materijalnih bića. „Helenski um vidi u Demijurgu (Bogu Tvorcu) koji je uzrok svih bića i pojava. Ipak, smatrajući Boga posljednjim uzrokom, on sebi dopušta da istražuje bliže uzroke. Evo u kojoj ga formi Psel unosi u hrišćansku misao: „Znam – kaže on – da Bog bdi nad svim onim čije je Načelo. Sve je od Njega proisteklo i sve se uzdiže prema Njemu. Ali, iako to znamo, mislim da se priroda nalazi između Tvorca i stvorenja, ona je takoreći kao ruka Prvog Uzroka koji, preko nje, ostajući sam nepokretan, upravlja stvarima ovdje dolje.“ Sljedeći stoike, Psel završava time što dopušta da filozof, služeći se svojim umom, mora sve da zna i sve da čini.
Koliko god Psel slavio um i s vremena na vrijeme plivao po virovima aristotelovskog racionalizma, čim ugleda koji brzak, Psel se mudro vraća Platonu i ostaje prvenstveno platonista do kraja života pritom odbacujući sva Platonova učenja koja nijesu u skladu sa judeohrišćanskom religijom. Dokaz za to je što se ne libi da pribjegava alegoriji u svojoj raspravi O svojstvima dragog kamenja gdje se bavio isključivo istraživanjem tajanstvenih svojstava kamenova.
Mnoge je sablažnjavalo kad su vidjeli da, odveć slobodno opšti sa helenskom mišlju i kulturom. Time nijesu bili sablažnjeni samo prosti monasi sa Olimpskog brda iz Vitinije, koji su se „na sam pomen imena atinskog filozofa Platona krstili i mrmljali anateme protiv helenskog Satane.“ Jovan Ksifilin, njegov stari prijatelj i kolega sa Univerziteta bio je njegov glavni tužilac. Upravo iz ovih razloga treba praviti oštru distinkciju između Psela kao filozofa i Psela kao teologa. Njegova filozofija bi u jednom trenutku zatražila njegovu glavu da svako malo nije bježao pod siromašne skute hrišćanske sholastike ali nikada se nije mogao odreći bogatstva koju je nosila a nosi i danas helenska umstvenost.
U osnovi platonizma je nemir ljudske duše, nezadovoljenost koja čovjeka nagoni da nadilazi okvire silogizma. Ovaj nemir duševni mističko bogoslovlje je zadovoljavalo onako kako smo već vidjeli, konačno ga odvodeći u iracionalni misticizam. Psel se vraća filozofiji inteligibilnog svijeta i postaje tako istinski pokretač filozofskog pokreta u Vizantiji u periodu od XI do XV vijeka, koji se preko Plitona i Visariona širio Italijom u vrijeme renesanse, kao i po ostalom Zapadu. Psel je penio svoju sopstvenu ljubav prema Platonu.
Glavni sukob između Aristotelove filozofije i Psela ogledao se u tome što se Aristotel, po Pselu, bavio teologijom na suviše ljudski način jer to bavljenje za temelj imalo silogizam.
On zbog toga jasno pravi presjek stanja šta se smije a šta ne smije uzeti od helenizma: „Hoću da budete učenici nauka… vi treba da znate da je helenska filozofija, ma kako pogrešna bila u svojim mnjenjima o božanskom, ipak poznala prirodu onakvu kakva je bila stvorena od Tvorca. Treba, dakle, da od Helena preuzmemo nauku o ovim stvarima i da uz pomoć naše filozofije saznajemo formu i istinu; treba da razderemo profani omotač i tu sakriveni duh, svjetlosan kao biser, da oslobodimo; ne treba misliti da je sve ono što je Mojsije rekao samo ono što se nalazi na Tablicama i da ne treba zanemarivati sve ono što su Heleni kazali o teološkom sadržaju…
Neće se moći prihvatiti Platonovo učenje o stranstvovanju duša, ni učenje o duhu kao entelhiji tijela kod Aristotela, ni ono o patnjama duša u muljevitim rijekama ada; ni Proklove čudovišnosti, ni Plotinove ekstaze; odreći ćemo se i Sokratovog demona. Mi se više ne pitamo da li je svijet uman ni da li je nebo živo. Između Aristotelove vječne tvari, Platonovih ideja i naših dogmata nema ničeg zajedničkog.“
Da bi dokazao do kojih visina nekada seže Pselov helenizam navešću dva jako zanimljiva primjera:
- Osim što je sa akademske katedre helenske autore predstavljao prorocima hrišćanstva, kod Homera je govorio da pronalazi dogmat o Sv. Trojici; Zevs sa bogovima pred Trojom za Psela je hrišćanski bog okružen anđelima i svetima.
- Kao pravog Helena, Psela neizbježno privlači ljepota ljudskog tijela. „Većina onih koji su se uzdigli do najviših visina filozofije sasvim su nezainteresovani za ljepotu tijela. Ja takođe vjerujem da je ljepota duše uzrok same tjelesne ljepote. Pa ipak, od dvije osobe iste duševne ljepote, ali od kojih je jedna ružna a druga lijepa, izabrao bih ovu drugu.“
Vraćajući se na jednu od prvih pretpostavki da je upitno da je Psel ostao dogmatski hrišćanin poslije ovako prisnog dodira sa helenizmom možda sad postaje jasnija. I ako zvanično jeste, tragična sudbina njegovog učenika bi nam sugerisala drugačije zaključke. Jovan Ital, čovjek više puta optuživan za jeres, na kraju je završio prognan u kojekakav manastir i zabranjeno mu je svako javno djelovanje. Njegova kobna krivica je bila u tome što je pokušao da iščupa filozofiju iz kandži judeohrišćanske dogme i učini je opet slavnom, čuvarkom istine, lučom u tami pomračenja ljudskog uma jednoumljem. Jovan Ital je zapravo jedini istinski filozof Vizantije jer je jedini bio dovoljno hrabar da se cinično nasmije čudima raznih svetaca, Hristosa, Marije „Djeve“, da slavi svjetovnu književnost, da odbaci brbljanja vaseljenskih sabora, da konačno suprostavi institucionalizovanoj religiji nešto protiv čega ona nikad nije mogla a niti će moći da izađe na kraj – istinsku filozofiju čiji je temelj sumnja, sumnja u sve sem u samu sumnju.
Literatura:
- Klaus Eler: Kontinuitet u filozofiji Helena do pada Vizantijskog carstva
- Vasilije Tatakis: Vizantijska Filozofija, XI i XII vijek: Mihailo Psel
- BOISSONADE
- Akademska predavanja, izd. C. Sathas, u Bulletin de Correspodance hellénique (1877)
- Optužba patrijarha Mihaila Kirularija, izd. L. BRÉHRE
- Fedar, 244a-e
- Accustion du patriarche Michel Cérulaire, REG 16 (1903)
- Johannis Itali opscula selecta, Tyfilis (1924-1926)