Omamljujuća, prijatna tišina spokojno se razlivala po šipražju i mirnoj površini vode oko Virpazara, naselja smještenog na lijenom toku rijeka Orhovštica, Crmnica i Virštica, a koji vodi do Skadarskog Jezera.
Iako je tek svitalo, jutro je bilo veoma toplo. Sunce se polako i lijeno uspinjalo do one tačke na nebu sa koje započinje svoj naporan radni dan na poslu emitovanja svjetlo-toplotnih talasa ravno na Zemlju. U Virpazaru, ti zraci prvo pogode Besac, staro tursko utvrđenje na brdu iznad kuća. Udare u bedeme snažno pa se rasprše po krovovima naselja u podnožju i puknu po zelenilu i lokvanjima… ali tako da nikad ne naruše mir i tišinu.
Jutarnji virpazarski spokoj, kao staru krpu, u jednom potezu raspara brundanje automobila. Točkovi, prekriveni dotrajalim kvrgavim gumama, pritiskali su kamenčiće o asfalt i tjerali ih na pucketanje. Dva tupa udarca praćena klaparanjem ofucane plastike i rasklimanog lima, najavila su prelazak preko šina i ulazak u naselje.
Uz naglo kočenje, automobil se zaustavi na travnjaku, pored velikog drveta, a preko puta stare pijace koja je nekada predstavljala ponos ovog kraja. Nekada, u vrijeme kada je Virpazar bio važan trgovački centar, u kome su se ukrštali putevi, sastajali karavani, miješale kulture i sudbine.
Dok je izlazio iz automobila, Janko je istezao vrat i izvirivao iza drveta gledajući ka tvrđavi. Samozadovoljan osmjeh se razigra preko njegovog lica. Pomisli „Još nema nikoga. Odlično!“ Protegnu se snažno. Istovremeno pucanje svih njegovih zglobova ponovo razbi tišinu.
Dok je otvarao prtljažnik svog Audi 80, karavana iz 1993.godine, primijeti bjeličasti poveći ptičji izmet na rukavu svoje plave jakne. Prvo što je pomislio bilo je „Pelikan“, a onda na trenutak zbunjeno zastade pitajući se otkud sad to i kako nije primijetio kada se to desilo. Izmet se još pušio, bio je svjež. Biće da mu je pao na rukav dok se istezao. Ipak, nije se iznervirao. „Ovo je sreća“, pomisli, pa, gotovo razdragano, izvuče iz prtljažnika ogroman kofer. Zalupi prtljažnik pa pohita niz kamenu kaldrmu ka tezgama na maloj, lokalnoj pijaci gladajući ka prostoru ispred prve tezge, onom mjestu koje prvo sačeka prolaznika kada ovaj naiđe iz pravca čuvenog mosta ili željezničke pruge. Onom mjestu koje niko ne može da mimoiđe. Hitao je ka malom platou ispred tezge i neprestano se osvrtao iza sebe u želji da se uvjeri da opasnosti nema na vidiku i da je sasvim sam.
„Ko prvi – njemu pozicija ispred prve tezge u nizu. A danas je ta najbolja pozicija moja. Uvijek najbolje prođe onaj koji se najbolje pozicionira!“ – citiro je u sebi skraćeno video izdanje knjige Osnove tržišta ili Kako do potrošača, koju je nedvno pronašao na YouTube-u. „I to je živa istina“, pomisli. Prisjeti se kako svi turisti koji dođu na staru pijacu, prvo naiđu na onog prodavca koji je zauzeo prostor ispred prve tezge. Tu zastanu. Pokupuju najviše suvenira, a dok prođu sve tezge i stignu do onog poslednjeg u nizu, spiskaju sve pare. „Pa nesrećnik ode kući praznih ruku. Šta si radio cijeli dan – ništa. Džabe si se pekao na suncu.“, u tim mislima, spusti svoj veliki kofer na kaldrmu i otvori ga. Iz kofera izvadi stočić i stolicu na rasklapanje. Polako i pažljivo rasklopi stočić, pa na njega pope kofer. Iz kofera bljesnuše, poput snijega bijeli, domaći sapuni, različitih oblika. O kofer okači poveće parče kartona na kome je rukom ispisano: Domaći sapuni od kozjeg mlijeka. Rasklopi i malu stolicu, pa sjede u hlad pored tezge.
Samozadovoljan što se izvrsno pozicionirao, iz unutrašnjeg džepa jakne izvadi sendvič umotan u salvetu. Miris svježe domaće pogače, pomiješan sa aromom suvog kozjeg mesa i mladog kozjeg sira, raširiše se vazduhom. Poče da doručkuje. Uz predenje, do njegovih nogu dotrča debeo mačor. „Piiiis!“ Otjera ga bez puno razmišljanja, ali se istog trena pokaja i pomisli kako nije u redu da, na tako negativan način, započne dan, pa odlomi komad sendviča i baci ga ka mačoru. „Maaaac, maaac!“ Mačor zgrabi hranu i nestade među praznim tezgama. Janko se lati svog telefona. Dok doručkuje, voli na miru da surfuje po YouTube-u i traži neke pametne stvari. Nikad ujutru ne otvara društvene mreže niti čita vijesti sa portala. Vijesti su uvijek depresivne, a društvene mreže pune besmislenog sadržaja. Ne kaže se uzalud da se dan po jutru poznaje.
Negdje pred kraj sendviča, počeše dolaziti legalni zakupci tezgi, a sa njima i ostali prodavci, ulični preprodavci i šverceri. Na njihovim licima se vidjelo razočarenje i ljutnja što je prostor ispred prve tezge već zauzet.
- Evo se svakog jutra dolazi sve ranije i ranije. Kukalo čeljade više ne zna ni kad da dođe, a da nikog ne nađe ovdje! – mrmljala je starica koja prodaje vunene čarape.
- Da sam kakva inspekcija, niko od vas mi ne bi ni prismrdio na pazar! – negodovao je jedan od legalnih zakupaca tezgi.
„Bi ti, ne boj se“, „Sreća pa nisi“, „E, splačino“, „Crk’o dabogda“, „Pazi svoj posa’“, „Niko te ništa nije pitao“, sa svih strana, u glas povikaše „ilegalni“ prodavci dok su izlagli svoju robu na stolovima, koferima, haubama automobila.
Oko osam sati, počeše dolaziti turisti. Britanci, Australijanci, Italijani, Španci, Kinezi. U kolonama su pratili svoje vodiče i pažljivo slušali njihovo izlaganje o zanimljivoj istoriji crnogorske prijestonice. Preplaviše mali kaldrmisani plato ispred pijace. Vodiči okrenuše grupe turista ka Veljem mostu. U kakofoniji različitih svjetskih jezika, počeše da objašnjavaju istoriju virpazarskog mosta sa tri luka koji je sagrađen 1905. godine, za vrijeme crnogorske monarhije.
Janko je uzbuđeno trljao ruke dok je, iz naracije turističkih vodiča, jedino uspijevao da razabere imena Kralja Nikole i njegovih kćeri, među kojima se najčešće moglo čuti ono najpoznatije ime – ime italijanske kraljice, Jelene Savojske, koja je važila za najljepšu i najčuveniju među crnogorskim princezama. Znao je da je kraljevska porodica nerijetko boravila ovdje. Blaga klima i crmničko vino su prijali kraljevskom paru i njihovim potomcima.
Ogromna kolona turista najzad krenu ka mostu koji vodi na drugu stranu rijeke, do tvrđave Besac i spomenika Palim borcima. Na svom putu, ne mogu mimoići Jankovu improvizovanu tezgu.
„Sad će da nagrnu. Ima sve da rasprodam.“, pomisli i sjeti se da je ranije doručkovao. Instinktivno obrisa usta rukavom i to baš onim na kome se još uvijek nalazio ptičji izmet. Zgrozi se i dobi nagon za povraćanjem, ali se odmah savlada jer vidje kako se turisti približavaju koferu sa sapunima. Na brzinu opsova u sebi i pelikana i doručak, pa brže bolje obrisa usta čistim rukavom i nabaci široki osmjeh. Uze par sapuna i poče da ih nudi turistima: „Izvol’te, izvol’te! Ovo su vam domaći sapuni, prave ih moja žena i tašta na našem imanju. Jedan komad, dva eura!“
Međutim, turisti nagrnuše ka sledećoj „divljoj“ tezgici koju je, veoma lijepa, mlada djevojka, ugurala između Janka i prve pijačne tezge. U svega par sekundi, oko nje se napravi velika gužva. Djevojka se ljubazno smješkala dok su turisti kupovali, smijuljili se, međusobno gurkali laktovima i fotografisali nju i njenu cjelokupnu ponudu suvenira uredno složenu u velikom koferu podignutom na stočić.
Tek poneko zastade pokraj Janka. Prodao je svega dva sapuna. Sapune je kupio vremešni Kinez koji ih je prepoznao po mirisu. „Od koza, mloga dobro. Mloga zdraaaavo!“, ponavljao je dok je plaćao. „Mloga zdravo! Jeste! I domaće. Sami ih pravimo od naših koza“, trudio se Janko da bude predusretljiv i ljubazan dok mu je znatiželju sve više privlačila gužva oko susjedne tezgice za kojom je lijepa djevojka.
Zbunjen i razočaran, Janko se probi kroz gužvu i priđe njenoj tezgici. Ništa mu nije bilo jasno. Na stočiću se nalazio kofer poput njegovog, dovoljno velik, a opet dovoljno praktičan da se istog trena može pokupiti i sa njim pobjeći čim naiđe inspektor za komunalne djelatnosti. Pa zašto je onda oko nje gužva?
Pažnju mu privuče turistička vodičkinja koja je prišla djevojci i dobronamjerno ukazala na očiglednu grešku koju je sadržao njen, lijepo dizajniran, poster koji je visio o kofer. Na posteru je stajala rečenica: Ručni rad, a odmah ispod i njen doslovni prevod na engleski: Hand Job.
- „Izvini, potkrala se greška. Ako si htjela prevod na engleski, trebala si da napišeš handmade, handwork ili handicrafts.“ – reče joj vodičkinja.
- „Znam ja dobro kako se kaže. Nemoj me ti učiti marketingu! Pogledaj ove tvoje strance, sve pokupovaše!“ – odbrusi joj djevojka i nastavi da se smješka i pozira turistima.
U tom trenutku, Janko doživi potpuno prosvjetljenje. U djeliću sekunde shvati sav značaj marketinga. Vrati se do svog kofera i, ljuteći se na sebe što se i sam nije sjetio nečeg sličnog, pokupi kofer i krenu ka svom automobilu. Taman kad je stavljao kofer u gepek, sa mosta neko zavika: „Komunalna inspekcija!“ Svi ulični prodavci istog časa zaboraviše na turiste, pokupiše svoje kofere i razbježaše se u različitim pravcima. Pred očima zbunjenih turista, na pijaci su ostali samo legalni zakupci tezgi.
Tog dana, do kasno u noć, Janko je na internetu tragao za člancima, objavama i blogovima koji su davali praktične savjete o marketingu, oglašavanju i kreiranju brendova. „Ako želite da vaš proizvod postane brend, dajte mu zvučno ime.“, savjetovali su jedni. „Da bi se vaš proizvod izdvojio iz mnoštva sličnih proizvoda, predstavite ga dobrim i lako pamtljivim sloganom.“, savjetovali su drugi. „Ne budite skromni. Ako želite veliki profit, morate imati i velike snove. Proširite svoju paletu proizvoda.“, savjetovali su treći. „Istraživanja su pokazala da je dobra ambalaža najkraći put do potrošača. Ne dozvolite da ciljne grupe same kreiraju svijest o vašem proizvodu, vi ste ti koji mu određuju vrijednost u svijesti potrošača. “, insistirala je grupa psihologa. „Iza vašeg brenda mora da stoji velika priča. Podarite vašim konzumentima jedinstveno brend iskustvo.“, govorio je brend menadžer jedne od vodećih svjetskih kompanija. „Cilj opravdava sredstva.“, citirao je Makjavelija čuvani marketinški stručnjak i milioner.
***
Nekoliko jutara kasnije, Janko je ponovo prvi stigao na plato ispred pijace. Njegov kofer je već bio uredno postavljen i spremno je čekao novu najezdu turista. Ovog puta, pored klupe je bio rastegnut veliki roll up na kome je bio istaknut oglas kojim se opisivala ponudu iz kofera: Organski proizvodi na bazi kozjeg mlijeka. Ljekovito i zdravo. Elena di Savoia. Tradicija kraljevske ljepote!
Iz kofera se, sa različitih proizvoda upakovanih u lijepu vintidž ambalažu, smješkalo lice crnogorske princeze koja je postala čuvena kraljica Italije.
Kada su turisti izašli iz autobusa i došli na kaldrmisani plato virpazarske pijace, ne obazirući se na naraciju turističkih vodiča, Janko je podigao megafon. Koristeći se čas veoma lošim, ali ipak razumljivim engleskim, čas crnogorskim jezikom, počeo da deklamuje:
„Podarite svom tijelu kraljevski tretman! Osjećajte se kao kraljica! Domaći, organski proizvodi na bazi kozjeg mlijeka! Elena di Savoia! Zdravi, jedinstveni, napravljeni po receptu koji je moja porodica specijalno osmislila za veliku kraljicu! Uklonite bore sa sapunima i kozmetikom za podmlađivanje i njegu kože. Budite kraljevski lijepi i njegovani za samo deset eura po komadu!“
Velika kolona turista pohrli ka njegovom koferu i to ga pomalo zbuni. Stvar se odvijala bolje nego je očekivao. Sjeti se svega što je pročitao, pa nastavi da ih animira pričom koju je u tom trenutku smislio: „Da li ste znali da se kraljica isključivo kupala u kozjem mlijeku? Da, da! Samo u kozjem mlijeku! Svakog jutra.“ Pomisli kako možda ovo i nije trebao da kaže jer vjerovatno nije istina, ali istog trena tu misao zamijeni ideja da to i onako niko ne može da provjeri, kraljica je odavno mrtva. Ohrabren, nastavi: „U dubokoj starosti, imala je kožu mekanu i glatku kao beba!“
Izmišljao je još što šta dok je gurao novac u džepove. Pripovjedao je turistim kako su, po italijanskim trgovcima koji su dolazili po crmničko vino na Pazar, slali kozje spune u Rim. Da bi zvučao uvjerljivije, pokazao im je rukom i na jednu od starih kuća, rekavši da je to nekadašnja vikendica u kojoj su odsjedali članovi kraljevske porodice. Pričao im kako koze od čijeg mlijeka prave sapune, napasaju već generacijama samo u zaseoku Mijele, gdje postoje ostaci praistorijskog nalazišta. Kitio je priču i punio džepove dok su ga ostali prodavci gledali ispod oka, a turistički vodiči strijeljali pogledom.
Uzalud su vodiči pokušavali da pridobiju pažnju turista. Turisti su im se vratili tek kada je i poslednji sapun iz Jankovog kofera nestao.
Sa mosta ponovo neko povika: „Idu komunaaalciiii.“ Zadovoljan, a i razočaran što nije sa sabom ponio još više proizvoda, Janko pokupi svoje stvari, i otrča ka svom starom automobilu.
Dok je verglao ključem pokušavajući da upali, po prvi put za sve ove godine, pomisli kako mu je potreban nov automobil. I istog trena mu se javi ideja za širenje palete proizvoda i dalji razvoj biznisa: „Napravićemo Elena di Savoja kreme protiv hemoroida i gljivica! Što da ne! Naravno, tu su i masti za liječenje akni. Tonik za liječenje čireva… Sredstva za uklanjanje šminke. I liniju proizvoda za bebe? Obavezno liniju za bebe! Sapun i kreme protiv ojeda guze? Da, da, da! Možda čak i neki proizvod namijenjen samo muškarcima? Pilule za potenciju! Kako se toga ranije nisam sjetio! To bi išlo kao alva! “ Pade mu na pamet kako on, sa svojih 55 godina nema nikakvih problema sa potencijom i kako mu „alatka“ još uvijek funkcioniše kao kod dvadesetogodišnjaka jer svakog dana pije kozje mlijeko. „Obavezno tablete za potenciju! Pa, da! Jelena i Vitorio Emanuele su sigurno imali dobar sex. Ništa drugo ne može da objasni činjenicu da je ona, onako visoka i zgodna, voljela tog kepeca!“ – zaključi, pa poče da zamišlja Jelenu i Vitorija u krevetu i da smišlja priču kojom će zainteresovati turiste za kupovinu tog proizvoda. Shvati da ni tu priču niko ne može da provjeri jer, otkud bilo ko može da zna šta se dešavalo u njihovoj spavaćoj sobi? Šta god da ispriča, ljudi će vjerovati. Naročito ako im je ispričano u povjerenju ili kao trač. „Ako želite da promovišete svoj proizvod, prvo morate napraviti jasnu strategiju komunikacije. Iza vašeg brenda mora da stoji dobra priča. Zapamtite – dobra priča prodaje sve!“, iskoči mu iz sjećanja jedan od savjeta koje je na YouTube-u davao onaj brend menadžer velike kompanije. Pomisli kako je sve to zapravo jednostavno i u trenutku zažali što ga, kao dječaka, obrazovanje i škola nisu više zanimali i što, zbog lošeg uspjeha u osnovnoj i srednjoj školi, nije mislio da treba da ide na fakultet. „Eh, da mi je tada bila ova pamet, gdje bi mi kraj bio danas!“
Izađe na magistralu i uputi se ka svom seoskom imanju. Tokom vožnje, maštao je kako njegova mala garaža, u kojoj supruga i tašta prave sapune, prerasta u ozbiljnu, veliku fabriku za proizvodnju kozmetičkih i ljekovitih preparata. Opijen ovim svojim idejama, hitao je kući. U silnoj želji da se što prije baci na njihovu realizaciju, odlučio je da ide prečicom niz makadamski put, ka divljem pružnom prelazu. Vozio je preko rupa koje su u makadamu napravile proljećne kiše. Ljuljkanje automobila odvuče njegove misli ka novim životnim ciljevima.
Poče sanjariti o selidbi u grad, o velikoj kući sa bazenom, jahti, odmorima na vrelim turističkim destinacijama, sopstvenom privatnom avionu i svim bogataškim stvarima koje je gledao na filmovima. Maštati o druženju sa poznatim ličnostima, prijemima, o koktel zabavama, crvenim tepisima i neminovnom razvodu od svoje, siromaštvom i teškim radom prerano ostarjele, životne saputnice i nekoj budućoj atraktivnoj, mladoj ljubavnici. Savršen život je bio na dohvat ruke.
Iz tih velikih želja i opčinjujućih misli, trgne ga snažan zvuk sirene lokomotive lokalnog voza, koji se, gotovo niotkuda, pojavio sa njegove desne strane. Svjestan nemogućnosti da izbjegne udar, Janko zatvori oči i ponovo u mislima prizva sliku svog savršenog života.