Otimala se noć, i ja pomalo od nje, htio sam zagrliti jastuk, nije mi se dalo, još jedna pa će valjda biti bolje. Jedna, pa, daj ko će ih brojati, rakija k’o rakija, prva, neka slijedeća u redu, ne daj bože zadnja, svejedno.
Škripao je uvaljani šljunak pod nogama, usporenim korakom, odsutnim mislima, prilazio sam tom hramu jada, kafani.
Karirani stolnjak, led se koprcao u čaši do pola nalivenoj viskijem, konobar je čupao dlake iz nosa, pridizao pantalone da mu ne spanu, pokušavao na sve načine da mi ogadi taj trenutak, i na njegovu žalost nije uspijevao, najednom sam očekivao nešto od te noći, naizgled prazne.
Mislio sam da je san, svici su razgonili tamu, neki mili glas je pjevao pjesmu, pominjao tunel, dozivao svjetlo, treperio, kao da je tražio spas.
Bog stvorio vilu pa je spustio na zemlju, čarobna, čak malena k’o anđeo, samo nema krila, ali, lebdi kao da hoda po magli, smeje se, a oči, oči vrele kao sunce.
Čudim se sjeti što joj krasi lice, njenoj borbi da joj povjerujemo pjesmu, čudim se ljepoti, trenutku, sebi.
Ja sam volio tužne pjesme, takvu jednu i poželjeh, a suze na njenom licu su bile dokaz da smo se razumjeli, ona je pjevala, začudo suze nije brisala, ja sam se ćutke nalivao. Kao da smo znali da nije suđeno.
Ponoć je grizla zadnje minute, još malo pa fajront, što tako rano večeras, godi mi ova pjesma, tuga, ova žena, taj pogled bez treptaja, šta je to samnom da mi je znati.
Poslednjom izgužvanom novčanicom želim reći, ,,doviđenja”.
,,Koju biste pjesmu htjeli čuti“, govori kao da cvrkuće.
,,Tužnu“ , čujem sebe kako odgovaram.
,,Znam, ne želim vaš novac, samo želim da vam skinem tugu s’ lica“.
Na sve je ličilo osim na pjesmu, na ispovijest, bunu, okivala je riječima tu besmislenu noć, led se topio brže, ona je drhtala k’o da ju je strah.
Plamen joj je gorio u očima, tuga se bezglavo povlačila, njena malena ruka pokušavala je zagrejati moje hladne dlanove, davao sam pristanak sudbini, ali ona nije bila uz nas.
Čujem katkad kako pjeva, vidim maglu kad razgrće, i pitam se dal’ je java ili san.