ČITAJ IZMEĐU REDOVA
Na uglu Reisnerove ulice
izgledala je kao šiljcima probodena
naslonjena na ogradu od željeza
Rekla je
Bit će još dana
ali ovaj nije takav.
I sad
Ja bih trebala čitati između redova
ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci
u čije rupe propadaju slova
kao prolaznici u neoznačeni šaht.
Život je protočna kanalizacija
odvratih filozofski
dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet
izgarao na krajičku cigarete
male osobne predstave javnog spaljivanja
Jednom sam čitala Jamea Joycea
bez točke i zareza struja te odnese daleko
ulijevaš se u Crno more
Možda su točke precijenjene
I kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta
Gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve
I gledati kako se pčele roje iznad poeme.
Imam susjeda
napustila ga cura
Svako veče slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona
Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka
Psuje i moli
a ja pojačavam ton dnevnika
Razmišljam o točki veličine topovske kugle
koju treba ispaliti na kraj balade.
Pozvonit ću mu na vrata
Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka
da završite s tom patetičnom blamažom
Moje umjetničko čulo trpi
Niste Vi James Joyce
STVARI SU VRLO JEDNOSTAVNE
Znate draga djevojko
stvari su vrlo jednostavne
gledajući iz pozicije jednog starijeg gospodina
kojem ste iz ljubaznosti
ustupili svoje mjesto.
Život se kreće u rasponu od tri brzine
Jednom sam i ja bio mlad
i ljubio ženama bijela ramena
Sjećanja svjetlucaju poput sedefa
i svijet se okreće na trideset i tri okretaja
kao stara gramofonska ploča.
I sve je tako brzo prošlo,
matematički izračun
od točke A do točke B
napravili smo dovoljan broj koraka
od niskog starta do crnih vreća u kutu sobe
u kojima spakovane šute stvari,
stare razglednice, porculanske šalice, haljine odšivenih rubova
i iznošene cipele.
Znate draga djevojko
svatko će umrijeti na svoj način
Nema ispravnog načina umiranja
neki pozdravljaju smrt mireći se s odlaskom poput vojnika
koji samo izvršava zapovijed
Neki blijede polako,
ispod poluprozirne kože
plavičaste vene ocrtavaju reljefe,
trepere magličaste neonske sjene.
U zagušljivoj samoći sobe
sve nas čeka zadnja šetnja
u cipelama od oblaka,
stazom vječnosti.
SVIJET JE PRLJAVO MJESTO
Bjeline. Svuda oko mene.
Do svake točke horizonta
proteže se snovita praznina,
bijele plohe bez odraza.
Od ledenih kristala zjenice postaju modre.
Umivam se snijegom, kao svetom vodom.
Trebala bih skinuti tešku odjeću
i čizme odložiti s desne strane postelje od snijega.
Gole grudi drhte pokrivene samo koprenom izmaglice.
Bosa stopala mrznu od hladnoće.
Neki daleki san.
Snoviđenje.
Djevojke s vijencima od narančinih grančica,
rastu divlje poput vinove loze
dlanova punih zelenih smokava i bijelog grožđa,
ne sluteći još da svijet je prljavo mjesto
dok piju bijelo mlijeko iz rijeke
koja kroz vrt teče.
Ljudi rastu poput drveća
slatke i kisele jabuke
dok ne postanu stara kora drveta
obrasla trnjem, crnih, kvarljivih plodova
misli nagriženih crvotočinom.
Dan bez boja.
Bremenit znamenjem.
Sići naga u maternicu zemlje kao zrno pšenice
koje noću sanja da postaje žito.
Odvojiti se od svoje kože i kostiju
iskoračiti iz tijela oslobođena,
rastočena u snu bez misli.
Bijela ploha bez odraza.
Na pustopoljini šutljivih stabala i oštrih sjena
gledati u noćno nebo
na kojem stvaraju se sazviježda od ljubičastih kapilara
Orion, Perzej i Pegaz
daleki, nedokučivi prostori vremena.
Neki daleki dan.
Samo naslućen.
U proljeće, djeca će brati cvijeće na zapuštenom humku.
Brojim udisaje zatvorenih očiju,
krvotok postaje ledena cesta
po kojoj trče noćne životinje i hvatači snova.