Sandra Vujović TOTALNA RASPRODAJA

„Divan dan.“ – pomisli i zakorači na ulicu – „Kao stvoren za umiranje.“  Krenu niz trotoar duž kojeg su gordo izvijene lipe mirisale na mlado, tek začeto lišće… i kišu koja je upravo prestala. Jutarnje sunce se rastezalo po staklima zgrada i činilo još blistavijim i bjeljim zube mladih, lijepih i nasmijanih ljudi na ogromnim uličnim reklamama. Čini se da ih dodatno veseli to što prolaznicima, sa te visine i tako ogromnih formata, mogu da nude sve ono bez čega nikako ne bi mogli da žive.

Riješen da ni po koju cijenu ne propusti ovaj savršen u sunčan dan, telefonirao je svojoj sekretarici i rekao da danas neće doći na posao. Uz izgovor da se ne osjeća najbolje, zamolio ju je da, u njegovo ime, otkaže sve sastanke. Isključio je mobilni telefon i zagubio ga na dnu džepa svog kišnog mantila.

Neko vrijeme je hodao sporo, bez i jedne misli u glavi.

Zaustavi se ispred izloga radnje za prodaju kuhinjske opreme. Pogled mu privuku set velikih, sjajnih noževa i blještava, poput krvi crvena tabla. Na tabli je krupnim, bijelom slovima pisalo: 30% popusta. Bez razmišljanja, uđe u radnju. Dok mu je ljubazna prodavačica pakovala noževe i govorila kako je napravio izvrstan izbor, jer upravo te noževe koriste najveći profesionalci među mesarima i majstori svjetskih kuhinja, na licu mu je titrao blaženi osmjeh. Već je zamišljao kako sječivo klizi preko vrele kože, zaranja u nju meko i lako kao u puter, pa za sobom ostavlja ravan, hiruški precizan trag. Trag iz koga bujaju slapovi mješavine eritrocita i njegovog genetskog zapisa. Ponosan na svoju dobru kupovinu, ponovo zakorači na ulicu. Pogled mu se ukrsti sa prodornim zelenim očima dvadesetogodišnjaka na bilbordu. Mladić je u rukama imao najnoviji mobilni telefon i njime je fotografisao svoje prijatelje. „Možda ugrabim da postujem selfi. To bi bilo žestoko.  Poslednji selfi umirućeg čovjeka. E, to će sigurno da lajkuju. Stoka. “ Pred očima mu iskrsne slika njegovog šefa dok čita naslove vijesti na informativnim portalima: LIVE STREAM SAMOUBISTVO NA NETU – Fotografija umirućeg  je srušila društvene mreže. Pobjedonosno se osmijehne na šefov zajedljivi komentar o tome kako je on, ta preplaćena vreća govana, najzad uspio da kreira koncept vrijedan ozbiljnog publiciteta. Na te šefove riječi, neko od slinavih juniora, željnih dokazivanja i brzog napredovanja u službi, će da predloži da se na fotografiju ubace logo i snažan slogan, te da se cijela stvar predstavi kao tizer kampanje za, recimo, odgovorno odnošenje prema koječemu. Odvažni žutokljunac dobija aplauz, njegovu kancelariju, sekretaricu i platu. Sjeti se tradicije svoje kompanije – najuspješnije ideje se uramljuju i kače na zidove kancelarija. Osjeti likovanje i zlobnu satisfakciju jer će ambiciozni slinavko svakodvenvo gledati u njegov sablasan lik na zidu.

Iznenadi se kad shvati da se već nalazi na vratima banke. Vještačka ljubaznost uštogljenog službenika je brzinom svjetlosti prešla u hladno stiskanje usana i robotizovano klimanje glavom na prvi pomen „gašenja računa“. Sačekao je da mu isplate keš. Nekoliko krupnih novčanica je stavio u novčanik, a ostatak, uredno zapakovan u papirnu kesu, položio u svoj sef deposit box. Ključ je strpao u kovertu i zapečatio je. Još da je preda advokatu, pa može na miru da umre.

Advokatska kancelarija se nalazila na bulevaru,  u potkrovlju nebodera odakle se prostirao pogled na smog i krovove grada. Dok je advokat unosio poslednje izmjene u njegov testament, pomisli kako, zapravo, i nije tako loše biti na krovu svijeta. Na trenutak poželi da iskusi taj osjećaj. Iz tih misli trgne ga advokatov poziv da se potpiše na dnu dokumenta. Čim se potpisao, u njemu se pomiješaše olakšanje i uzbuđenost. „Eto…Još da odaberem kovčeg i gotovo.“ Rukovao se sa advokatom pri odlasku, a ovaj ga je ispratio do lifta ističući kako je prava rijetkost sresti tako mladog čovjeka koji shvata važnost blagovremenog pisanja oporuke. Mladost ne razmišlja o prolaznosti, a u vremenu u kome živimo, to je krajnje neodgovorno. Neodgovornost nije odlika uspješnih ljudi. Preplavi ga osjećaj ponosa zbog dobijenog komplimenta.

Neočekivano brzo se odlučio za model kovčega koji mu po svemu odgovara. Odabrao je kvalitetnu hrastovinu sa tamnim lakom otpornim na vlagu i tapacirom od tirkizne svile. Izvadio je krupne novčanice iz svog novčanika i pružio ih ljubaznom prodavcu. Prijatno ga je iznenadio popust od 10% na gotovinsko plaćanje. Više nego zadovoljan, uputio se ka svom stanu. „Sve je sređeno. Danas je taj dan. Sa merakom ću da umrem.“

Dok je popravljao frizuru i kravatu ogledajući se u besprekorno čist izlog salona ljepote za kućne ljubimce, shvati da će, ako malo požuri, moći da se ubije prije ručka, što bi bilo veoma zgodno. Neće morati da ruča, pa samim tim neće morati ni da pere posuđe. Oduvijek je mrzio da pere posuđe, posebno od kada više nije sasvim svejedno koji deterdžent čovjek kupuje.  Prisjeti se kako je nekada sve to bilo mnogo jednostavnije. Ne nekada, kada nije postojao toliko izbor kojekakvih sredstava za čišćenje i pranje, već nekada, kada je o takvim trivijalnostima brinula njegova vjerenica. Ona je odlazila u kućne nabavke, ona je birala jebeni deterdžent, boju toalet papira i osvježivač za wc šolju. Ona je znala da razlikuje organsko povrće od neorganskog;  žito od kukolja. Lavina reklamnih poruka se nije obrušila na njen mozak jer je ona prosto znala šta želi. Ili je makar tako djelovala dok je, sasvim samouvjereno, sa polica supermarketa trpala u korpu sve te potrepštine. Svoju situaciju je doživljavaokao svojevrsni paradoks. Čovjek iz samog srca propagande, koji ima moć da nagovori muškarce da odaberu jednu kolunjsku vodu umjesto druge, a ženu da se lako odluči između dvije vrste higijenskih uložaka, ne može da se opredijeli za jebeni deterdžent.  Kada je jednom upitao kolegu na koji način se on odlučuje za kupovinu nekog proizvoda ovaj je odgovorio da „uvijek kupuje brend koji je njegov klijent.“ Ovaj odgovor nije smatrao zadovoljavajućim jer klijenti dolaze i odlaze. Iz izloga na njega zalaja jedan od onih malih, golokožih, histeričnih pasa sa dijamantskom ogrlicom i izazva nemilo sjećanje. Sjeti se fotografije njegove, odavno već bivše, vjerenice koja se povlačila po društvenim mrežama. Na fotografiji je sa svojim suprugom i istim ovakvim odvratnim psom. Odvratno srećna, sa odvratnim osmijehom. Odmah mu je palo u oči da su fotografiju lajkovali svi njihovi zajednički prijatelji. Zaboljelo ga je što je njegova fotografija, koju je, pukim slučajem, okačio istog dana kad i ona, imala jedva nekoliko lajkova. Poželio je da doživotno sa mržnjom gleda u to ružno pseto, kad već ne može da mrzi nju. Dok je gledao kako psa vade iz izloga, poželje da je vidi. Spusti se nekoliko stotina metara niz bulevar ne obraćajući pažnju na prolaznike i izloge iz kojih ga odmjeravaju najnovije modne kolekcije i najsavremenija dostignuća tehnike. Ništa od toga ga se nije ticalo. U glavi mu je odzvanjao njen smijeh i povremeno bi neka prolaznica zamirisala na nju. Pokušavao je da se sjeti naziva parfema, ali, umjesto toga, sjetio se brošure za FIRST MINUTE putovanja koju su zajedno listali i kofera. Koferi… Nešto poče da mu buši stomak i preplavi ga isti onaj usrani osjećaj kao kada ju je gladao kako vuče kofer, odlaže ključeve na stočić u hodniku i za sobom zatvara vrata njihovog stana poslednji put. Osjeti potrebu da popuni nastalu rupu u stomaku koja se brže i brže  pretvarala u bezdan. „Možda mogu da se ubijem i nakon ručka. Jebeš sudove. Nek, za inat, ostanu neoprani.“ Ubrza svoj hod  riješen da što prije stigne kući.

Niotkud, ispred njega se stvori tinejdžerka i pruži mu reklamni letak. Iako mlada, iskusno pročita njegovu namjeru da je zaobiđe ni ne pogledavši u kreativnu, pamtljivo sročenu poruku čiji cilj je buđenje njegovog potrošačkog apetita, pa izvuče keca iz rukava. Pokaza glavom u pravcu terase kafeterije na kojoj, za jednim od stolova, sjedi njen supervizor i, ispod glasa, uz preklinjanje, na brzinu ispriča kako, ako ne podijeli sve, neće biti plaćena za svoj radi i trud. On zgrabi letak i produži dalje. Promoterke… Još jedan paradoks u njegovom životu. Prezirao je promoterke i istovremeno bio slab na njih. Svoju vjerenicu je upoznao tokom prve kampanje na kojoj je radio. Bilo je fascinantno slušati je i gledati dok interpretira njegove dobro skrojene, matematički precizne, zabavne i lijepo sročene rečenice za driješenje potrošačkih novčanika. Uočio je u tome nešto snažno i erotično, pa nije izdržao već joj je, prepun sebe, otkrio da je baš on pisac tih „sjajnih fora“ kojima ona promoviše proizvode za svoju kompaniju. Znalački se napravio da ne primjećuje njeno divljenje. Vrlo brzo, povremeni usputni seks se pretvorio u redovan usputni seks, a zatim u zajednički život.

Zgužva letak i, u prvi mah, htjede da ga baci, ali se predomisli. Isptavi naborani papir i pogleda u slogan i sliku. Neprijatno se iznenadi kada vidje dobro poznati logotip svog najvećeg klijenta u kombinaciji sa nečijim tuđim sloganom i nečijom tuđom idejom. „Jebo te, prešli su kod konkurencije. To je, sigurno, zbog one loše ideje koja je izazvala medijsku lavinu i krizni PR. Šef će da popizdi. U ponedeljak će, na kolegijumu, biti veliko sranje. Tražiće krivce, pljuštaće otkazi.“ Uhvati se za mobilni telefon u namjeri da telefonira kolegi i upozori ga na predstojeće velike probleme koji im se spremaju, ali, u poslednjem trenutku, shvati da se cijela stvar njega uopšte više ne tiče jer on u ponedeljak naveliko neće postojati.

Skrenu iza ugla u usku, sjenovitu uličicu. Tijelom mu prođoše trnci zbog hladnoće koja je u njoj vladala. Istog trena poče saosjećati sa njom i njenjim, od memle, sivim i uvijek  nedosunčanim fasadama i, na pomisao, kako „ova ulica mora biti depresivnija čak i od njega“ ,  licem mu se razvuče osmijeh, koji, nažalost, već u narednoj sekundi iščeze jer se ulicom počeo širiti omamljujući miris svježeg peciva. Ulica, najednom, poprimi srećniji izgled. Osjeti u sebi ljutnju isprovociranu ovim izrugivanjem koje mu je suptilno upućivala. Da bi joj se revanširao, poče sakupljati pljuvačku u ustima. Pljune na pločnik svom silinom i svim gnjevom koji se u njemu sakupio. Tada spazi pekaru, a pred pekarom mladu djevojku. Kratka, bijela haljinica, duga plava kosa, širok, blještav osmijeh i ruke prepune svježeg peciva. Još jedna promoterka. Blebetala je o tome kako je danas otvaranje, te kako je u pitanju svjetski poznati lanac pekarskih radnji i slično. Iznad glave joj je veselo žmirkala ogromna svijetleća reklama: The smell of bread, the smell of heaven. Nije mogao da se otme utisku da ju je već negdje vidio. Naravno, uzeo je ponuđeno promotivno pecivo uz osjećaj koji preplavi svakog potrošača kada god nešto ne mora da plati. Čim je zagrizao pecivo, sinulo mu je u glavi: upravo ona mu je namigivala sa reklamnih banera na sajtu DropingDead.com. Sjeti se kako je, kada je po prvi put ugledao te banere na njegovom omiljenom i jedinom profesionalnom sajtu namijenjenom budućim samoubicama, pomislio da u današnje vrijeme više ništa nije sveto i da današnje tržište trči za potrošačem čak i u mišju rupu. Prisjetio se slogana sa banera: Ukus za koji vrijedi umrijeti. Tek sad shvati svu ironiju i genijalnost ovog slogana koji je sasvim prilagođen upravo onoj ciljnoj grupi koja se okuplja na sajtu Droping Dead. U sebi, odao je priznanje tom kolegi genijalcu, idejnom tvorcu. Iz misli ga je trgnuo njen glas. Pitala je da li želi još. Odrično je odmahnuo glavom i promrmljao kako jedino želi da umre i to što prije. Ali, ipak je uzeo još jedno pecivo.

            Pecivo je doslovno požderao i tek onda shvatio koliko je, zapravo, gladan. Poželje da ode na ručak u svoj omiljenu restoran na gradskom trgu gdje, kao stalni gost, uvijek ima odličan popust, ali se sjeti da bi to odložilo njegovo samoubistvo za najmanje dva sata. Odagna te misli i zamijeni ih novima: neće škoditi ako ruča. Uostalom ne umire se svaki dan i valjalo bi da na onaj svijet ode sit i zadovoljan. Izađe iz uličice i nađe se na gradskom trgu.

            Njegovo omiljeno vino, specijalitet kuće i sufle. Jeo je polako, uživajući u svakom zalogaju. Žvakao je sporo i hedonistički. Po ko zna koji put, uspostavljao je orgazmatičnu vezu između dobrog seksa i dobrog zalogaja. Platio je gotovinom, ostavio velik bakšiš i zamolio konobara da, u njegovo ime, udijeli komplimente šefu kuhinje. Seks i hrana su jedino što će mu nedostajati na onom svijetu.

            Izađe je iz restorana, sit i zadovoljan, pa, iz navike, uđe u berbersku radnju. Tek kada ga je ljubazni berberin pozdravio, oslovljavajući ga po imenu, shvati šta je uradio. Zausti da kaže kako je nesvjesno zalutao u radnju i da njemu, koji će za par sati postati mrtvac, nije potrebno šišanje niti brijanje. Ne reče ništa jer mu se učini isuviše glupo da daje bilo kakvo objašnjenje. Umjesto toga, prosto sjedne na stolicu. Šišanje i brijanje mu, svakako, neće škoditi, a Smrt i ako malo pričeka na sastanak sa njim, neće biti razočarana jer joj dolazi lijep, osvježen i ošišan u skladu sa poslednjim svjetskim trendovima. Najednom ga više nije brinulo što su se njegovi planovi da umre prije ručka sasvim poremetili. Zatvori oči, opusti se i poče uživati u masaži korijena kose, njegovog omiljenog dijela svakog frizerskog tretmana.

            Ispred berberske radnje naleti na svoju staru poznanicu, iskusnu prijateljicu noći čije usluge i ekspertizu je rado koristio poslednjih godina. Poljubiše se u obraz i ona ga, oduševljena zbog susreta, uhvati pod ruku. Reče kako je baš on čovjek koga je željela da vidi, kako je danas njegov srećan dan i kako, ni u kom slučaju, ne smije da je odbije jer će je uvrijediti. Pokuša da joj objasni da ima druge planove i unaprijed zakayane obaveze, ali ga nije slušala. Ispriča mu  kako je tog jutra dobila je na lutriji. Želi da prosalve kraj njene dosadašnje karijere i početak nekog boljeg života. Današnje druženje će biti na njen račun. Ona časti. Reče mu da je ovo jedinstvena prilika i da nipošto ne smije da propusti totalnu rasprodaju. Ova njena šala ga je dobro nasmijala. Prihvati poziv i popeše se u njen stan. Dok je otvarao poslednji preostali prezervativ, sjeti se svojih misli o orgazmu. „Jebeš hranu, seks je jedino što će mi nedostajati“. Pri odlasku, zahvalio joj se na priuštenom zadovoljstvu, konstatovao da je velika šteta što najstariji zanat gubi svog najvećeg profesionalca i poželio joj je svu sreću u budućem, novom životu. Pozdraviše se kao bliski, stari prijatelji koji se više nikada neće vidjeti.

            Čim se ponovo našao na trgu, sjeti se da danas uopšte nije pročitao dnevnu štampu.            „Možda imam vremena da popijem pivo i pročitam vijesti prije nego oduzmem sebi život…“ Uđe u obližnju pivnicu. Ispio je treću kriglu piva, pa naručio četvrtu. Listao je stranice novina i pažljivo čitao sve članke. Kada se oglasio časovnik sa gradske kule otkucavajući 21 h, primijeti da je već dosta kasno. Poče kupiti svoje stvari. Trebalo je doći kući i skončati sa sobom. Više nema odlaganja. Dok je plaćao račun, po prvi put obrati pažnju na datum na naslovnici novina. Petak 13. Namršti se i osjeti se iznevjereno i prevareno od strane kalendara. „Sranje. Pa, gdje baš danas, majku mu. Petak 13.nije baš idealan dan za umiranje.“ Baci novine nazad na sto, pa bijesan izletje iz pivnice.

Žustro i odlučno, koračao je ka svom stanu. U glavi su se rojile brojne misli. Nije u redu da umre baš na današnji dan. Taj baksuzni petak može pokvariti njegovu savršenu smrt. Onda mu sinu, može da umre nekog drugog dana. Jednog  normalnog dana, sa lijepim, parnim brojem. U ostalom, već se  pobrinuo za sve, ostala je samo posledna stavka.  Riješi da odloži planove za umiranje makar na neko vrijeme. Neočekivano, osjeti olakšanje, što ga prilično zbuni. Poče da preispituje to čudno osjećanje ispod kojeg su stidljivo počele da se pomaljaju one rijetke stvari koje je volio i cijenio u životu. Tražeći uzroke tom iznenadnom preokretu, koji je, iz trena u tren, zvučao kao mnogo bolja ideja od skončavanja, zakorači na pješački prelaz. Nije ni primijetio kamion koji je ka njemu jurio prevelikom brzinom. Prodoran zvuk sirene se oglasio prekasno. Zatvorio je oči i utonuo u mrak.

Sandra Vujović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.