lekcije o ratu
Nikad se ne završava.
Poslije kandila, rafala i generala dolazi
intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.
U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš
lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu
možda odgođenu, ali neumoljivu
kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.
Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare
na Si-En-Enu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek
predaje dijete vojniku. Njegove oči
oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,
na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:
Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.
Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,
borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi
pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.
Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se
čokoladica u šakama unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu
Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,
tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.
Nikad se ne završava. Ovo bježanje.
Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst
zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.
Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda
sumnjivog porijekla. U prolazu
govoriš ispeglanim košuljama: Znate li
za kruženje kostiju u prirodi? Čovjek je najprije
koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,
kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,
ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.
Za praznik puknu
vatrometi, ti šmugneš pod stol.
Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.
Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.
Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala
dolazi investitor. Tvoj prezir pupa
prelijep i svet. Na Tviteru čitaš
kolumnistu Njujorkera: Saosjećajnost nije prva stvar
koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.
Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.
Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš
odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:
U redu je, stari, ja te se još sjećam.
Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,
na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema
šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,
samo ti i tvoj rat.
prvi put u jedinom lezbijskom baru u mom gradu
Crna rupo u zidu,
večeras nosim svoj najbolji očaj i kožu
punu kostiju što su ih tri džina tresnula u ruševine.
Poput svjetlosti
došla sam da ostanem.
Iza vrata vecea djevojke
uzdižu se kao aleluja, rekla sam želim
to što želim, baziliko znoja,
ovdje sveznajuća usta mogu ispjevati tijelo u budućnost.
Ja samo čekam
da me neko dodirne baš tamo
gdje želim nestati, i kad bi ruka
potražila moja krsta pronašla bi sve
već oprošteno. Ne reci želja.
Tražim dlan na kojem mogu sagorjeti i znam
da već vidio si sunca, ali nikada
jedno ovako bespoštedno, moj svode
ugljenisanih uzdaha,
uzmi me ovakvu kakva jesam, prerijsku
i još cijelu, neustrašivu,
drhteći pomalo.
matrilinearnost
Jednu rastoče
na konce, druga
isplete mrežu, treća zahvati.
Jedna na koži
zareže godine, druga savije
rešetke, treća istupi.
Jedna pod jezik
ušuška trn, druga uzgoji
grlo, treća se usudi.
Jedna ugrize
kamen u ustima, druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.