Selma Asotić – pesme

lekcije o ratu

Nikad se ne završava.

Poslije kandila, rafala i generala dolazi

intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.

U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš

lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu

možda odgođenu, ali neumoljivu

kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put.

Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

            Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare

na Si-En-Enu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek

predaje dijete vojniku. Njegove oči

oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje,

na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:

Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente

u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici

američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš

na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima,

borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi

pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.

Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se

čokoladica u šakama unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu

Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi,

tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati.

Nikad se ne završava. Ovo bježanje.

Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst

zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.

Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda

sumnjivog porijekla. U prolazu

govoriš ispeglanim košuljama: Znate li

za kruženje kostiju u prirodi? Čovjek je najprije

koža i kost, onda samo kost usred bijela dana,

kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu,

ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.

Za praznik puknu

vatrometi, ti šmugneš pod stol.

Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.

            Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala

dolazi investitor. Tvoj prezir pupa

prelijep i svet. Na Tviteru čitaš

kolumnistu Njujorkera: Saosjećajnost nije prva stvar

koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.

Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.

Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš

odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga:

U redu je, stari, ja te se još sjećam.

Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame,

na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema

šta drugo raditi, i niko drugi nije tu,

samo ti i tvoj rat.

 

 

prvi put u jedinom lezbijskom baru u mom gradu

 

Crna rupo u zidu,

večeras nosim svoj najbolji očaj i kožu

punu kostiju što su ih tri džina tresnula u ruševine.

            Poput svjetlosti

                        došla sam da ostanem.

Iza vrata vecea djevojke

uzdižu se kao aleluja, rekla sam želim

            to što želim, baziliko znoja,

ovdje sveznajuća usta mogu ispjevati tijelo u budućnost.

            Ja samo čekam

da me neko dodirne baš tamo

gdje želim nestati, i kad bi ruka

potražila moja krsta pronašla bi sve

već oprošteno.             Ne reci želja.

Tražim dlan na kojem mogu sagorjeti i znam

da već vidio si sunca, ali nikada

jedno ovako bespoštedno, moj svode

ugljenisanih uzdaha,

uzmi me ovakvu kakva jesam, prerijsku

            i još cijelu, neustrašivu,

                                             drhteći pomalo.

 

 

 

matrilinearnost

 

Jednu rastoče

na konce, druga

isplete mrežu, treća zahvati.

Jedna na koži

zareže godine, druga savije

rešetke, treća istupi.

Jedna pod jezik

ušuška trn, druga uzgoji

grlo, treća se usudi.

Jedna ugrize

kamen u ustima, druga

proguta zube. Treća pljune.

Progovori.

 

Selma Asotić

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *